Gledam kako krpa glatko klizi preko površine stola otklanjajući mrlje od kave. Uzmem šalicu i tanjurić, stavim ih na poslužavnik te odem u 'popularni backstage famoznog kafića' iliti uski prostor iza šanka.
The Sunshine je danas, kao i inače, bio poluprazan. No drugo nije ni bilo za očekivati. Kafić nikad nije bio posebno popularan, a i nitko nije sjedio u kafiću usred radnoga utorka osim onih koji boljeg posla nisu imali.
Ispraznim poslužavnik i stavim šalicu pokraj sudopera. Perilica suđa već pere, pa će ovo morati biti oprano rukama. Becky se odnekud stvori.
"Evo me." Široko se nasmije i stane prati čaše i šalice. Becky je bila konobarica koja je sa mnom odrađivala smjenu. Imala je tamnocrvenu kovrčavu kosu zavezanu u visoki rep te je bila starija od mene koje četiri-pet godine.
Spazim da se od jednoga stola digla grupica penzionera koji su platili već na početku. Uzmem poslužavnik i krenem u smjeru njihovoga stola. Pokupim čaše i boce od piva kojih je zaista bilo mnogo, te obrišem stol i odnesem poslužavnik do Becky.
Pogledala je u silne čaše koje sam joj donijela.
"Sranje, prat ću cijeli dan", reče. Nasmijem se. Becky je uvijek bila dobra i draga prema meni, no izvan posla se nikad nismo ni vidjele.
Nekoliko minuta prođe bez mušterija. Becky i ja pričamo o poslu te potajice promatramo neobičnog desetogodišnjeg dječaka koji potpuno sam sjedi za stolom i maše rukama po zraku pretvarajući se da ima čarobne moći.
Zvonce se oglasi i vrata kafića se otvore, što mi da do znanja da je došla nova mušterija.
"Mislim da je netko ušao", promrmlja Becky ne skidajući pogleda s mrlje koju silom pokušava skinuti sa šalice.
"Idem uzeti narudžbu." Pogledam po kafiću tražeći osobu koja je ušla.
Na trenutak se ukočim kad ugledam Louisa kako sjedi za stolom u kutu kafića. Duboko udahnem i pokušavam se ne smiješiti prejako, makar osjećam sreću.
Taman je skinuo jaknu kad sam došla do njega.
"Dobar dan. Mogu li uzeti vašu narudžbu?" službeno kažem i malo mi fali da ne se ne počnem smijati. Louis okrene glavu prema meni i usta mu se izviju u veliki osmijeh.
"Rose", izdahne. Dopustim si da se nasmijem. "I mislio sam da si mi rekla da radiš i u utorak." Kimnem glavom.
"Kako to da si ovdje? Nisi na fakultetu?" Kosa mu danas nestašno strši na sve strane. Jedan mu pramen djelomice prekriva oko. Osjetim želju da prođem prstima kroz njegovu kosu, ali odmah potjeram tu misao.
"Danas sam imao predavanja ujutro. Učim cijelo vrijeme. Trebao mi je odmor", kaže.
Ne mogu izdržati da ne pitam: "Kako to da si došao baš ovdje?" Čim izgovorim pitanje osjetim se glupo, ali on mi odmah odgovori i taj osjećaj nestane.
"Znao sam da ćeš ti biti ovdje pa sam htio vidjeti kako to izgleda." Nasmije se. Zagrizem unutrašnjost usnice. Nešto mi skače po trbuhu.
"Khm.. Pa, ovaj, što da ti donesem?"
"Samo čašu cole." Kimnem glavom.
"Minuta." Okrenem se i krenem iza šanka. Srce mi glasno nabija i ne mogu razumjeti samu sebe. Becky se još uvijek muči sa šalicom.
"Misliš da će netko primjetiti ako nam bude nedostajala jedna šalica? Ne mogu izaći na kraj s ovom mrljom", ljutito promrmlja.
"Valjda nikoga neće ubiti jedna šalica manje. Nije kao da će ići brojati šalice", rekla sam. Becky je stavila 'problematičnu' šalicu sa strane.
YOU ARE READING
Don't jump ➵ l.t.
Fanfiction»Nemoj skočiti!« Bio je tek jedan od prolaznika s ulice, običan stranac. No odjednom, on je postao jedina karta za njezin spas.
