Don't jump ➵ l.t.

chapter [5] a day in life

»»chapter five««

Topli zrak me zapuhnuo kada sam ušla u školu s hladnog jesenskog ponedjeljka. Krenula sam hodati školskim hodnikom do svoga ormarića. Osuđujući pogled počeli su se usmjeravati prema djevojci duge, smeđe kose koja joj je padala niz leđa obučenoj u istrošeni sivi džemper dugih rukava kako se njena umjetnička djela, koja su se protezala po cijelim njezinim rukama, ne bi vidjela. Iznošene i izbljedjele te poderane traperice krasile su njene noge.

Krasile?

Hah.

Prije bih rekla da su činile njenu figuru još debljom, ružnijom i očajnijom no što već jest. Nekoliko knjiga je bilo u njezinim malenim, krhkim rukama jer nisu sve stale u maleni ruksak kojeg je posjedovala. Njega si je jedinoga uspjela priuštiti.

Svi su primjećivali samo izgled njene odjeće i imovine. Nitko nije ni bacio pogleda na tužne zelene oči i pognutu glavu. Možda da se netko potrudio vidjeti nešto više od materijalnog, možda, ali samo možda, bi shvatio ovu djevojku.

Njen život bio je nešto nalik cvijetu na jakom naletu vjetra. Cvijet bi ustrajao, borio bi se protiv snažnog vjetra koji ga je svim svojim postojanjem pokušavao uništiti, slomiti, no nakon nekog vremena, vjetar bi postajao sve jači i jači i jadan, mali, krhki cvijetak bi se konačno slomio. Naravno, cvijet je bila ona, a cijeli svijet je bio vjetar.

Nije bila to samo tuga i usamljenost što su se skrivale iza njenog pogleda. Bilo je tamo i nešto jače i opasnije-njeni unutarnji demoni. Davali bi joj svakakve ideje. Umjetnička djela su najčešće i bila njihova ideja. Jadna djevojka im se nije znala oduprijeti. Uvijek bi popustila pod demonima i pala, ponovno. Ponekad su ju toliko obuzeli da nije mogla čisto vidjeti svijet oko sebe. Nije znala kako im se oduprijeti.

A ta djevojka, tko je ona? Ja. Ja sam ona. Ona je ja. Mi smo jedno.

Ignorirala sam poglede i došaptavanja te ravno hodala prema mome ormariću broj 23 kojeg sam već iz daljine uočila.

"K*rva."

"Beskućnica."

"Gdje si izvukla tu odjeću? Iz smeća?"

"Čudakinja."

"Jeste li znali da su umjetnici inače čudni? Ona je pravi dokaz."

"Siroče. I majka je pobjegla od nje."

"Jeste li čuli da joj se otac opija?"

"Da, vidio sam ga jučer u striptiz baru. Gola ženska mu je plesala u krilu."

"Muška k*rva."

"Kakav otac, takva kći."

Iza svake rečenice ili komentara uslijedio bi val histeričnog smijeha i upiranja prstiju u mene. Navikla sam već na to, tako da mi nije ništa novo. No, svejedno, svaka njihova riječ, pogled mržnje i gađenja, upiranje prstom, sve me to svaki dan ispočetka gazilo i rušilo. Boljelo je. Oh, kako je boljelo. No navikla sam na bol. I onu psihičku, ali i onu fizičku. Trenutno su bile padale samo uvrijede, a kasnije ću vjerojatno zaraditi i koju masnicu.

Lice mi je i inače bilo u katastrofalnom stanju-veliki podočnjaci i masnice te naotečen nos od udarca koji mi je jučer poklonio moj najdraži otac kako bi mi dao do znanja da me voli više od ičega kao što bi svaki otac trebao voljeti svoju kćer. Ili možda da mi dade do znanja koliko me mrzi.

Došla sam kod ormarića i otvorila ga kako bih odložila sve silne knjige. Maleno pisamce bilo je u njemu. Ništa nepoznato. Uzela sam ga i otvorila te pročitala u sebi.

»Pod velikim odmorom dođi do ulaza u dvoranu. Očekujem svoju tjednu plaću. Ne dođeš li i ne poneseš li onoliko koliko smo se dogovorili, isprebijat ću te na mrtvo ime. -Sam«