"Toliko si jadna da si šalješ brata u školu da mi prijeti, je li?" začila sam iza sebe grubi glas. Prva tri školska sata su prošla, bio je odmor. Louis je otišao odavno. Sam mi se odtad nije obratio. Mislila sam da ga je Louis možda stvarno uplašio, no to je bio Sam. A Sam ne odustaje tako lako. Nastavila sam hodati hodnikom prema ženskom toaletu gdje sam svaki dan jela svoju užinu zatvorena u jednu kabinu. Nisam mogla podnijeti osuđujuće poglede i grube riječi koje su na mene padale za vrijeme odmora u kantini, pa sam jednostavno prihvatila da moram jesti negdje drugdje. Pokušala sam ignorirati Sama i nastavila sam hodati. Kad je nekoliko sekundi kasnije došao do mene i grubo me povukao za ruku, shvatila sam da to nisam trebala učiniti.
"Pitao sam te nešto", prosiktao je. Okrenula sam se prema njemu.
"O-on mi nije brat", rekla sam. Lice mu se izobličilo u grimasu i počeo mi se smijati u facu. Visoka plavuša, Dabria, primjetila nas je i prišla nam je.
"Što je toliko smješno sad napravila dr*lja?" upitala je uputivši mi otrovan pogled Srce mi se stegnulo. Zašto, kvragu, zašto me tako zove? Nisam nikog ni poljubila u cijelome životu, nikada, a ona si daje za pravo nazivati me tako. Htjela sam joj svašta sisuti u lice, ali sam šutjela, kao i obično.
"Jesi vidjela onog istetoviranog lika koji me napao prije zvona u hodniku?" Dabria je kimnula glavom. "Ona kaže da joj to nije brat." Dabria je prasnula u lažan smijeh.
"Jesi li platila nekog stranca s ulice da izigrava tvojeg osobnog zaštitara? Oh, da, sad sam se sjetila. Pa nemaš ga čime platiti. Sigurno nije lako kad ti je otac odvratni alkoholičar koji svaki dan j*be drugu k*rvu, a mama te ostavi kao smeće", rekla je napravivši lažnu 'tužnu' facu. Suze su mi navrle na oči. Okrenula sam se i potrčala prema ženskom toaletu. Dvije djevojke su ispred ogledala popravljale šminku. Odjurila sam u zadnju kabinu te se zaključala unutra. Suze su počele teći mojim licem. Spustila sam poklopac na školjku i sjela na nj. Zajecala sam. Zabila sam lice u dlanove jecajući.
"Koja čudakinja", začula sam glas jedne od djevojaka. Riječ se zabila ravno u moje srce.
"Daj, Noelle, znaš kakvi su trećaši. Vjerojatno ju je dečko prevario s najboljom prijateljicom", rekao je drugi glas. Nasmijale su se i čula sam kako su izašle iz toaleta. One ne znaju ništa! Nemaju pojma što se stvarno događa, nemaju pojma kako je to biti u mojoj koži, nemaju pojma kako je to biti ja! Zašto su ljudi tako zli? Zašto je svijet tako okrutno mjesto? Suze su se nastavile utrkivati natapljajući moje obraze slanom tekućinom.
Nakon dvije minute uspjela sam se nekako smiriti. Izvukla sam iz ruksaka sendvič zamotan u foliju. Bila sam gladna, nisam ništa jela danas. Zagrizla sam komadić sendviča.
Odvratna, debela, ružna, debeli prsti, debelo lice, debele noge, veća je od Titanica, da obuče žutu haljinu ljudi bi za njom vikali: taxi, taxi! Toliko je debela. Fuj. Gadi mi se. Povraća mi se od pogleda na njeno debelo tijelo.
Zli komentari još gorih ljudi uvukli su mi se u sjećanje. Debela sam. Istina je. Suze su mi ponovno navrle na oči. Zamotala sam sendvič i nazad ga spremila u torbu. Imam previše kila. Sve su djevojke mršave, a ja izgledam kao tenk. Sklonila sam poklopac s WC školjke te sam kleknula nad nju. Gurnula sam dva prsta u svoja usta nastojeći povratiti komadić sendviča. Nije bio prvi put da sam to činila. Bolimija je bila još jedna od bolesti koje su zaposjele moj um pun demona. Žućkasta smjesa iz mojih usta izlila se u školjku. Suze su mi zamutile vid. Neću jesti sve dok ne budem bila mršava poput ostalih.
Zvono je označilo kraj odmora. Duboko sam disala i u sebi brojala do deset. Udahnula sam zrak, obrisala suze, prstima prošla kroz kosu, zgrabila ruksak i krenula prema učionici matematike.
VOUS LISEZ
Don't jump ➵ l.t.
Fanfiction»Nemoj skočiti!« Bio je tek jedan od prolaznika s ulice, običan stranac. No odjednom, on je postao jedina karta za njezin spas.
