Don't jump ➵ l.t.

chapter [16] therapy

Veliki natpis »Hrabar um - bolnica za duševne bolesti i poremećaje« stajao je iznad velikih staklenih vrata bolnice. Nešto u meni se snuždilo. Duševne bolesti i poremećaji? Oh, Bože. Ima ljudi koji se s time rode, koji si ne mogu pomoći, a onda sam tu ja. Bila sam normalna, ali sam sama kriva jer više nisam. Sve je moja krivica, bez pogovora.

Kad smo ušli u unutrašnjost bolnice zapuhnuo me topao zrak koji je smrdio po... pa, bolnici. Hodnicima su užurbano hodale medicinske sestre. Louis je privukao k sebi.

"Liječnik Bernman je na trećemu katu", rekao je. Kimnula sam glavom. Ovo mi se mjesto nije sviđalo. Ušli smo u dizalo te je Louis pritisnuo dugme s brojem tri. Bili smo sami unutra. Što smo više išli, srce mi je jače udaralo.

"Nervozna si?" upitao me Louis. Kimnula sam glavom. Nisam mogla govoriti. Usta su mi se osušila. Vrata dizala otvorila su se na drugome katu te je u dizalo ušla medicinska sestra koja je za ruku držala djevojku mojih godina. Djevojka je bila obučena u pidžamu. Kosa joj je padala preko ramena. Imala je udaljen i izgubljen pogled.

"Clare, jesi li uzbuđena što ideš van?" upitala ju je medicinska sestra tiho. Nisam htjela prisluškivati, no ipak sam ju čula. Djevojka je samo buljila u prazno ignorirajući njeno pitanje. Medicinska sestra ju je prstom bocnula u rebra.

"To... boli...", rekla je djevojka sa velikom stankom između te dvije riječi. Njen glas bio je hrapav i čudan.

"Ne budi mrzovoljna. Idemo van! Vidjet ćeš sunce i disati ćeš onaj pravi zrak. Nisi li sretna što imaš priliku za to nakon toliko vremena?" Želudac mi se skvrčio.

"Zatvorili... me... ovdje... puno godina..." mrmljala je djevojka. Shvatila sam da ne zna formirati normalnu rečenicu. Medicinska se sestra nasmijala.

"Nije puno godina, Clare. Samo mjesec dana", rekla je. Clare je odmahnula glavom.

"Puno... godina", ostajala je pri svojemu. Vrata dizala su se otvorila. Louis i ja smo izašli van i osjetila sam olakšanje. Kad taj liječnik vidi na što sam spala, zatvorit će me i držati ovdje zauvijek. Srce mi je nabijalo kao ludo.

"Louis..." rekla sam. Pogledao je u mene.

"Da, Rose?"

"Moramo li ići?" Nasmijao se i uhvatio me za dlan.

"Ne boj se. Sve će biti u redu. Ja sam tu", rekao je gledajući me u oči. Toplina me prožela. Udahnula sam . Ušli smo u hodnik, a moja je ruka još uvijek bila u njegovoj. Nije mi bilo jasno zašto, ali nije me puštao. Došli smo do žene na pultu. Louis je pustio moju ruku.

"Dobar dan" pozdravio ju je.

"Dobar dan. Izvolite."

"Imamo zakazan sastanak s liječnikom Bernmanom."

"Kada?"

"U tri." Žena je pogledala u veliku knjigu.

"Rose Edwards", pročitala je i pogledala mene.

"D-da", rekla sam.

"Zdravstvenu iskaznicu, molim." Iz školskog sam ruksaka drhtavim rukama iščeprkala novčanik te sam iz njega izvukla svoju zdravstvenu iskaznicu te sam joj ju pružila.

"U redu, možete otići u čekaonicu", rekla je te glavom pokazala prema području u daljini gdje su bili stolci i dvoje ljudi koje je također čekalo.

Dok smo čekali, napetost unutar mene je samo rasla. Medicinska sestra je glavom provirila kroz vrata ordinacije liječnika Bernmana.

"Edwards? Rose Edwards!" viknula je. Srce mi je preskočilo otkucaj. Mahnito sam pogledala Louisa. Ohrabrujuće mi se nasmijao.