23. poglavlje

446 20 2
                                    


Nakon povratka iz Bostona, dva dana sam provela kod Deana u stanu. Uživala sam ondje provoditi vrijeme s njime i voljela sam njegov stan, ali su mi nedostajale moje stvari. Nedostajalo mi je slikanje. Dean me stalno uvjerava da dođem kod njega i ponesem svoje boje i platna, ali se stalno brinem da će poslije požaliti. Moj stan je bio jednostavan i malen, dok je njegov bio moderan i uredan. Ne bih voljela poslije čuti od njega kako mu smetaju moje stvari i sav nered koji boje naprave. Zato najviše volim biti u svome stanu i slikati.

A sada imam puno inspiracije za slikanje. Svaki onaj prekrasni trenutak koji sam doživjela u Bostonu s mojim muškarcem, odlučila sam prenijeti na platno. Nešto onako prekrasno i predivno će zauvijek biti utkano u mojim mislima, mome srcu, a sada i u raznim bojama. Bože, doživjela sam nešto predivno dok sam bila ondje s Deanom i upoznala sam prekrasne ljude koji su bili uz njega dok je on proživljavao svoju najgoru noćnu moru.

Odbacila sam ključeve na ormarić pokraj vrata i zadrhtala kada sam osjetila lagani povjetarac. Zbunjeno sam se osvrnula oko sebe i shvatila da je prozor u dnevnome boravku otvoren. Zar sam ga zaboravila zatvoriti? Kako je to uopće moguće? Pa prije nego sam krenula s Deanom u Boston sve sam dva puta provjerila. Otišla sam do prozora i zagledala se kroz njega kao da ću vidjeti nešto što će mi otkriti nešto što me je kopkalo po mislima. Nisam bila sigurna što je to, ali me je počelo peckati u vratu kao svaki puta kada osjetim nešto opasno, zabranjeno.

Nastavila sam šetati po stanu te sam stala kao ukopana na vratima svoga ateljea. Šokirano sam raširila svoje oči dok sam gledala svoj mural na zidu. Slika koju sam danima slikala, sada je bila potpuno uništena. Netko ju je prekrižio crvenom bojom. Srce mi je počelo ubrzano kucati. Tko je ovo napravio? Pogledala sam prema vratima pa prema ključevima koje sam ondje ostavila.

„O moj Bože!", prošaptala sam. Otključala sam sama. Toga se sjećam, nisam baš toliko luda. Ali tko je ovo mogao učiniti? I kako? Polako sam se počela povlačiti iz straha da mi je netko u stanu kada sam na štafelaju ugledala još crvene boje. Moja slika Deana koju sam slikala prije odlaska u Boston je bila potpuno uništena i također prekrižena crvenom bojom. Zadrhtala sam. Netko je bio u mome stanu. Drhtala sam cijelim tijelom dok sam kopala po svojoj torbici u potrazi za mobitelom. Dok sam tražila mobitel, polako sam se povlačila prema vratima. Naslonila sam se na vrata te sam napokon iskopala mobitel i nazvala Deana. Bojala sam se da je netko još uvijek ovdje, ali me noge nisu slušale. Bila sam tako blizu da odem, ali me je strah kočio.

Netko mi je bio u stanu.

Ta mi se misao vrtjela u glavi, sve dok napokon nisam čula glas svoga muškarca koji je bio moj spas. Bože, koliko ga sada samo trebam.

„Hej, sunašce. Toliko ti nedostajem, ha?"

„Dean! Dean!", ponavljala sam tiho i prestravljeno. Moj pogled je bio zaključan za vrata kroz koja sam još uvijek mogla vidjeti dio crvenoga zida.

„Sky, što se događa? Jesi li dobro?"

„Brzo dođi, molim te. Netko mi je bio u stanu. Brzo dođi!", rekla sam promuklo. On je opsovao te sam čula kako udara vratima. Mogla sam ga zamisliti kako trči svojim stanom da dođe što prije meni.

„Ako si u stanu, odmah izađi van! Čekaj me ispred zgrade! Pozvat ću Kevina!" Kimala sam glavom. Radije bih da su Mia i Gabriel uz mene, ali su oni bili na medenom mjesecu i dolaze tek slijedeći tjedan. Čula sam Deana kako mi više na uho pa sam mu napokon odgovorila. Skupila sam hrabrosti i pobjegla iz svoga stana što je brže moguće. Hitala sam stepenicama dolje dok se nisam našla u predvorju. Pogledala sam na parking i ulicu kao da opasnost vreba iza ugla. Možda je i vrebala, ali ja nisam željela riskirati. Ostala sam unutra, u sigurnosti zgrade.

Prekrasno sjećanje #2Where stories live. Discover now