3. poglavlje

659 23 0
                                    

„Bojim se", rekla sam tiho nakon nekoliko minuta tišine. Sada sam sjedila na onome kauču koji sam mrzila onih nekoliko puta kada sam bila ovdje. Donekle sam se smirila iako je u meni još uvijek vladala nekakva oluja koja je vapila za time da izađe van. Znam da sam je morala pustiti i izaći će iz mene u vrtlogu riječi i boli.

„Čega se bojiš, Sky?", upitao je Dean koji je sjedio preko puta mene u svojoj fotelji. Nisam ga niti pogledala od trenutka kada sam se slomila pred njime. Ovo je drugi puta da plačem pred ovim muškarcem. Ne znam što je to u meni da se uvijek slomim pred njime. Vjerovala sam mu zato sam se i vratila ovdje. Trebala mi je pomoć i samo mi je Dean mogao pomoći. Više nisam mogla živjeti u ovome mraku.

„Bojim se da ću zauvijek ostati u ovome mraku. Bojim se kako za mene nema izlaza."

„Uvijek postoji izlaz. Dopusti da te pitam nešto. Želiš li van, Sky? Želiš li zauvijek napustiti taj mrak?" Gledala sam u svoje ruke jer ga nisam mogla pogledati. Lagano sam kimnula glavom jer sam očajnički željela van. „Pogledaj me i odgovori mi, molim te." Skidala sam lak s noktiju, ali nakon njegovih riječi sam zastala. Prsti su mi počeli drhtati pa sam ih skupila u svome krilu. Duboko sam udahnula kao da se pripremam na nešto jako važno. Bojala sam se što ću vidjeti na njegovom licu. Bojala sam se da će me sažalijevati nakon moga sloma. Nisam bila osoba koja plače, a već sam se dva puta slomila pred njime. Nakon moga drugog sloma, osjećala sam se tek mrvicu lakše. Imala sam ogroman teret na svojim leđima i željela sam ga se riješiti. Morala sam ga se riješiti kako bih ponovno disala punim plućima.

Još jednom sam duboko udahnula te sam polako počela podizati glavu. Pratila sam pogledom njegove crne traperice, njegovu bijelu majicu, a onda mi se pogled na trenutak zaustavio na njegovoj gustoj bradi i usnama. Polizala sam svoje usne te sam podignula pogled na njegove oči. Promatrao me je mirno, bez sažaljenja. Promatrao me je kao da je odahnuo jer sam ga napokon pogledala. Usne su mu se uvile u prekrasan osmijeh.

„Sada mi lijepo odgovori na moje prethodno pitanje."

„Da, Dean, želim van, želim ponovno vidjeti svijetlo. Očajnički se trudim da izađem van, ali nešto kao da me ponovno vuče ispod površine."

„Dobro, to je bio drugi korak. Prvi je bio da si došla ovdje i zatražila me pomoć. Sada mi iskreno reci, zbog čega si se odlučila doći k meni?"

„Potrebna mi je pomoć i želim da mi ti pomogneš. Želim naći svoje mjesto u svijetu i želim se prestati skrivati. Došla sam u ovaj meni nepoznati grad i još uvijek nisam našla svoje mjesto." Dean je kimnuo glavom. Izdahnula sam kada sam osjetila da mi pluća gore. Nešto kao da se promijenilo u meni, nešto jako sitno, ali značajno. Osjetila sam tu promjenu kao da je kratak potres. Ovo je prvi puta da na glas priznajem da mi je potrebna pomoć i bila je to istina. Nisam mogla više nastaviti ovako živjeti. Nisam si mogla dozvoliti da potonem na dno i ostanem zauvijek ondje. Ne želim niti dozvoliti svojim demonima da me uvijek pobijede. Želim iz ove bitke ja izaći kao pobjednica i potrudit ću se da se to i dogodi.

„To je dobro. Vidiš, već ti ide bolje. Neću te siliti da pričaš nešto što ne želiš. Želim da ti pričaš o onome što je tebi važno. Za sada će tako biti, ali moraš znati da neću imati strpljenja ako se neka pitanja budu ignorirala. To nikako neću tolerirati. Došla si mi ovdje jer ti treba pomoć i ja ću učiniti sve u svojoj moći da te izvučem na svijetlo."

„Hvala ti, Dean. Moraš znati da mi je bilo jako teško ponovno se vratiti ovdje."

„I potpuno te razumijem", rekao je i lagano se nasmiješio. Ustao se i odšetao do svoga stola. Uzeo je svoj rokovnik i nekoliko trenutaka ga je listao pa me ponovno pogledao. „Vratit ćemo se na tvoj stari raspored, ponedjeljkom i srijedom u pet sati. Ako ti bude bio potreban još jedan dan, ugurat ću te. Može li tako?"

Prekrasno sjećanje #2Where stories live. Discover now