.
Kada sam izašao bila je noć. Nebo je bilo tmurno i duvao je hladan vjetar. Polako sam se zaputio u malu šetnju po ulicama. Sve je utihnulo. Čuo se samo šum vjetra kako pomjera grane starog drveća. Polako su padale na tlo ali i prije pada su se rasipale u vazduhu stvarajući crni pepeo koji se širio svuda. Na ulicama nije bilo nikoga. Kao da su svi odjednom nestali i kao da je ovo naselje oduvjek bilo napušteno i osudjeno da se raspada i trune u ovom bezvrijednom svijetu.
Zastao sam na kraju ulice i okrenuo se iza sebe. Vidjeo sam parkirani crni auto i par muškaraca kako stoje ispred njega sa oružjem u rukama. Zakoračio sam ka njima nakon čega su odma podigli pištolje ka meni.
"Opušteno momci neću vam ništa. Poslala vas je Dijana zar ne?" - Upitam ih uz smješak.
"Nismo dužni da ti kažemo bilo šta, ali pošto je ovo zadnji put da te vidimo...ona nas je poslala da te se riješimo jer si previše opasan za njene planove."
"Ma ne moj mi reći, stvarno misli da će me se riješiti ako šalje ovakvu sitnu gamad poput vas. Trošite mi vrijeme gospodo bolje idite dok još možete." - Kažem im.
Okrenuo sam se i nastavio da hodam, a zatim se čuo zvuk pištolja i metak me je pogodio u desnu nogu. Pogledao sam mjesto rane i krv je počela polako da teče. Nasmejao sam se i okrenuo se ka njima gledajući ih bez imalo interesovanja.
"Niste trebali ovo da uradite." - Kažem dok im prilazim.
"Umri, gade!!!"
"Znate, ovo je zadnja noć kada ste odlučili da uradite ovo, zato vas sada čeka smrt koja samo polako treba doći do vas." - Kažem kratko.
Odmah su počeli pucati na mene a ja sam polako hodao ka njima. Metci su polako prolazili kroz moje tijelo dok sam zgrabio jednog od njih. Uhvativši ga za kosu podigao sam ga tako da bude u visini moje glave.
"Ču- ..čudovište." - Rekao je preplašeno dok su mu se suze slivale niz obraze.
"Hah, možda i jesam al vi ste tako patetični. Reci mi sad, šta misliš da te čeka poslije ovog života?" - Upitam ga.
"Molim te...ne želim da umrem...želim još da-"
Probodem ga svojim noktima kroz njegovo srce, pa sam ga bacio pred ostale koji su bili još uplašeniji od njega.
"Št- ...šta si ti?"
"Reci mi kakav je osjećaj kada gledaš smrti u lice. Da li se plašiš a? Ili ti je svjedno kako ćeš završiti s obzirom na to gdje si sada? Vi ste samo gamad koju treba počistiti jer ionako ne radite ništa korisno. Trebali ste ranije odlučiti svoju sudbinu ali bojim se da je ovdje kraj puta." - Kažem im.
"N- ...ne moj, urad- ...uradićemo šta god želiš."
"Zar i dalje ništa ne razumijete, eh. Nemam ja vremena da trošim vrijeme na djubre. Raščistiću ovo odma i neće toliko boljeti...valjda." - Objasnim.
Odma su ušli u auto i krenuli da voze ostavljajući me u prašini. Nakon par metara skrenuli su u drugu ulicu. U tom trenutku se čula eksplozija i sve što je moglo da se vidi su bili metalni delovi auta kako padaju svuda po putu i vatra u kojoj je ostao samo crni pepeo.
Skinuo sam majicu sa sebe i bila je puna rupa sa svih strana. Prvobitnu bijelu boju je prekrila tamno crvena koja je i dalje bila svježa i slivala se duž cijele majice.
"Ah kako ću sada ovo da očistim. Pa... izgleda da joj nema spasa." - Rekao sam nakon čega sam bacio majicu na put. Prošao sam rukom kroz kosu i zaputio se nazad ka kući.
"Samo sam htjeo da se malo opustim al izgleda da i gamad mora da juri za nečim. Ako me ovako budu nastavili nervirati neću imati izbora osim da sve kažem Tei. Ako ona sazna, onda je ovo kraj igre za mene."
YOU ARE READING
Pod djavoljom zaštitom
Paranormal- Ponekad sudbina oblučuje naš put ali mi sami stvaramo svoj kraj.
