Pod djavoljom zaštitom

"Nemoguće."

.
Na trenutak zastanem zureći pravo u njega. Možda sam ipak pretjerano odreagovala. Iako ima isto prezime kao ona koja je šansa da se znaju. Prošla sam prstima kroz kosu i blago se nasmijala i upitala ga: "Da li poznaješ Sanju Hill?"

"Naravno, ona mi je rodjena sestra. Živim u svom stanu da bi ona imala više prostora za sebe."

"Nemoguće." - Izgovorim nakon čega mu privučem pažnju.

"Nešto nije u redu?"

"Sanja je moja drugarica već par godina, dosta smo bliske i mislim da bi se sjećala da mi je rekla da ima brata. Šta ti u stvari hoćeš od mene?" - Upitam ga drsko.

"Ne znam što ti nije rekla ali to je tvoj problem, ja ovdje neću nikome da se pravdam."

"Ne vjerujem ti. Da si stvarno njen brat vidjela bi te makar jednom ili bi mi te ona makar jednom spomenula. Nemoguće je da se ništa od toga nije desilo." - Kažem mu pomalo vičući.

"Slušaj, ja ne znam ništa od toga i stvarno me ne zanima. Umjesto što vičeš na mene mogla bi iskoristili ovu priliku da se malo zbližimo."

"Odjebi od mene." - Kažem ubrzavajući korak.

"Nećeš me se tako lako otarasiti dok ti ne objasnim sve."

Okrenem se ka njemu i unesem mu se u lice. Bio je namršten ali oči su mu gledale pravo u moje. Kao da je stvarno pokušavao nešto da mi kaže a ja nisam htijela da ga saslušam. Približim mu se do uha i šapnem mu: "Stvarno više nemam namjeru da te slušam. Ko zna ko si ti i šta možeš da uradiš. Pravi se kao da se nikada nismo vidjeli i biće dobro za nas oboje."

"Onda ju sama pitaj pa ćeš vidjeti šta će ti reći. Sledeći put ćeš mi reći kako sam bio u pravu."

Odmaknem se od njega i krenem da trčim. Ko zna ko je bio taj momak i zašto bi prije vjerovala njemu nego mojoj drugarici. Ali opet cijela ta situacija je bila čudna. Izgledalo je kao da, u neku ruku, govori istinu samo što ja nisam htijela to da prihvatim. Moram pod hitno pričati sa Sanjom i Lunom u vezi sa svim ovim. Ne želim više ništa da skrivam i imam tajne, moram biti iskrena prema njima.

Nakon par minuta trčanja došla sam u dvorište ispred kuće gdje me je čekao Leon. Kiselo se osmjehnem što je on primjetio i povukao me za ruku.

"Što si se toliko zadržala?"

"Mislim da te se to ne tiče." - Odgovorim mu grubo.

"Mislim da bi trebala da mi daš odgovor na to pitanje."

Pogledao me je sa ozbiljnim izrazom lica. Moglo se vidjeti da je bio veoma uznemiren ali u isto vrijeme i hladan. Nisam sigurna što ga zanima svaki moj pokret ali mu nisam bila dužna odgovoriti na to pitanje. Pokušala sam da izvučem moju ruku iz njegove ali me je još jače stegao. Bila sam odlučna da mu ništa ne kažem i samo sam skrenula pogled na ulicu. On mi se približio uhvativši me za bradu dok mi je gledao samo u oči.

"Ne moj da bježiš od mene mala."

"Ne bježim, samo ne moram da odgovorim na tvoja glupa pitanja." - Kažem mu.

Pustio me je pa sam otišla nazad u svoju sobu. Uzela sam telefon i napisala drugaricama poruku da dodju ovdje bez obzira da li će zateći Leona ili Ryana. Ostatak noći nisam mogla da zaspim, kao da je moj um mislio sam za sebe. Nadala sam se da će mi sutrašnji razgovor makar malo pomoći i da ću shvatiti makar jedan odgovor na gomilu pitanja koje imam u glavi. Ali šta ako ne bude onako kako sam se nadala...