Pod djavoljom zaštitom

"Ne dozvoli da nas rastave različiti svjetovi."

|| Tea Black

On stvarno misli da ću povjerovati u sve to? Samo je odjednom počeo sa ovom pričicom očekivajući da ću da shvatim. Ne shvatam, zašto bi neko išao ovoliko daleko? Dovoljno mi je što sam se upustila u sve ovo samo zbog svoje glupave želje da znam. Sada kada znam on stvarno očekuje da ću mu vjerovati za ovako nešto? Ovaj dečko stvarno nije normalan.

"Znam šta sad misliš."

Nisam mu ništa odgovarala. I dalje sam bila prislonjena na hladni zid iza sebe. Gledala sam po prostoriju trudeći se da zanemarim njegovo prisustvo. "On nije ovdje." - Ponavljala sam u sebi. Zatvorim oči u nadi da će mi to pomoći da zaboravim na ovo, da zaboravim na njega.
Ubrzo osjetim topao dah na svom licu i ruku koja mi dodiruje obraz. Naježim se na njegov dodir izdahnuvši tiho, toliko nečujno da ne bi pomislio da dišem.

"Ti nisi demon, ti si jebeni psihopata." - Odbrusim mu sa jezom u glasu.

"Da li si toliko sigurna u to?"

"Da." - Zajecam tiho nakon čega mi se približi do uha i šapne mi.

"Otvori oči."

I dalje sam mogla osjetiti njegovu toplinu. Prepuštala sam joj se nesvjesno. Šta bih mogla uraditi u ovakvoj situaciji? Da nisam bila toliko glupa ove situacije ne bi ni bilo, ništa od ovoga se nikada ne bi desilo. Ali, da li sam stvarno zaslužila da živim u laži? On mi je otkrio istinu, odveo me do nje, pokazao mi je ono što sam odavno trebala znati, a sada je vrjeme da ja upoznam njega.

Polako otvaram svoje oči i ugledam ga kako stoji pribijen uz mene. Kada sam mu se zagledala u oči zaledila sam se u mjestu. Tamno-crvena boja nalik krvi se krila u tim dubokim mračnim očima. Sve je bilo kao i kad sam ga prvi put vidjela samo sam mogla da osjetim nešto više što me je privlačilo njemu.

"Da li me se plašiš?"

Pitao me je dubokim glasom, dok se sve više probijao uz mene. Rukama se nageo na zid iza mene prdržavajući se istima. Nisam skidala pogled sa njega dok je on ispuštao glasne izdisaje iz sebe.

"Ne." - Odgovorila sam mu uhvativši ga za rame. Na moj dodir njegove oči je ponovo preplavila, meni dobro poznata, crna boja. "Ovaj dečko me nije lagao." - Rekla sam samoj sebi. Iako nisam ni mogla da zamislim šta krije, on je za mene postao nešto što se nisam i nadala da će biti. Postao je moja jedina nada za životom kakvog sam oduvjek htjela da imam.

"Ne nadaj se sudbini samnom, ti i ja samo potpuno dva različita svjeta."

"Ne dozvoli da nas rastave različiti svjetovi." - Kažem mu.

Blago mi se nasmeje pa se udalji od mene. Krene hodati po prostoriji pa stane ispred vrata lupivši po njima te se udalji i sjedne tačno ispred njih.

...
Niko više ništa nije progovarao, ali ovoga puta tišina izmedju nas je bila nekako prijatna. Ako sam u tami našla osjećaj mira, zar onda nisam ista kao on? On je možda kao ja ali da to i ne primjećuje. Od svih pitanja na koja nisam imala odgovor, makar sam na kraju saznala ko si.