Pod djavoljom zaštitom

"Zar nikada nisi osjetio bol?"

|| Tea Black

Budim se sa velikim bolovima u glavi i tjelu. Ležim na podu u velikoj prostoriji a mutne figure ljudi leže ispred mene i dalje u nesvjesti. Šta se dogodilo? Zdanje čega se sjećam je da sam zaspala u autu, a sada se odjednom nalazim ovdje. Gdje je Leon?

Pridigla sam se naslanjajući se na ruku i uhvativši se za glavu. Gledala sam unaokolo i vid je počeo da mi se popravlja. Polako sam prišla Leonu koji se pokušao uspraviti. Uhvatila sam ga za ruku i pomogla mu da se postavi u sjedeći položaj.

"Jebote..." - Kaže uhvativši se za glavu.

"Daj da ti pomognem." - Kažem mu.

"Samo me pusti da se priberem."

Potvrdno mu klimnem glavom nakon čega bacim pogled na prostoriju. Kada sam malo bolje osmotrila sa nama su bili Ryan i ... Luna? Šta će ona ovdje? Zašto su nju doveli, ona nema nikakve veze sa bilo čim od ovoga. Naglo ustanem sa mjesta gdje sam malopre sjedila i pridjem joj drmusajući je.

"Probudi se Luna, probudi se." - Govorim više sebi nego njoj.

"Baš si zabrinuta za svoje prijatelje, ali ovdje smo svi prepušteni sebi."

"Na šta misliš pod tim?" - Upitam ga znatiželjno.

"Nema više izmotavanja budite blizu mene i Ryana, ko zna šta ovi mogu da...-"

Zastao je u pola rečenice ne dovršivši ju do kraja. Počeo je da kašlje i prevrnuo se na drugu stranu. Ostavila sam Lunu i prišla mu. Polako sam ga dodirnula i stavila njegovu glavu u moje krilo uspravivši ga. Prestao je da kašlje nakon čega je pogledao u mene.

"Leone, šta ti je?" - Upitam ga dok mu stavljam ruku na glavu.

"Ne znam. Nikada se nisam ovako osjećao, kao da mi cijelo tijelo odjedanput slabi, kao da sam paralizovan i ne mogu da mrdnem, ali i da mogu svaki korak mi stvara dodatnu bol."

"Zar nikada nisi osjetio bol?" - Upitam ga pomalo znatiželjno.

"Ne baš."

Po tom odgovoru osjetim da nešto nije u redu, ali čini mi se kako nije ni vrjeme ni mjesto da raspravljamo o tome sada. Ovdje smo već dosta dugo i tek sam se sada zapitala gdje smo u stvari mi? Gdje se to nalazimo i zašto smo svi "okupljeni"? Moj "niz" još i ne postavljenih pitanja prekine nečiji glas. Ryan i Luna su napokon došli sebi.

"Dugo vam je trebalo." - Kaže im Leon oslanjajući se na mene dok smo oboje ustali polako kretajući se ka njima.

Nakon par koraka odvojio se od mene stavljajući ruku na zid naslonivši se na isti. Ryan je polako išao ka njemu jedva se pridržavajući za zid, a kada je došao tačno ispred Leona pao je na koljena udarivši rukom o pod. Požurila sam ka Luni koja je bila skroz uplašena ali je više izgledalo kao da je paralizovana jer se nije mrdala sa mjesta. Pružila sam joj ruku i tiho rekla: "Pokušaj ustati." Uhvatila me je snažno za ruku dok sam ju podigla nakon čega smo obe bacile pogled na ugao sobe gdje su bila njih dvojica.

Zatim je usledila tišina. Tišina koja je toliko dugo potrajala da nisam mogla da čujem ni sopstvene misli. Mislila sam sa niko neće progovoriti ali iza nas su se ubrzo čuli koraci. Postajali su sve glasniji, toliko glasni da me je to iritiralo. Ubrzo su se vrata otvorila i svi smo pogledali ka njima vidjevši siluetu djevojke. "Dijana?" Pomislila sam u sebi. Ali kada se silueta primakla bliže srce je počelo ubrzano da mi kuca a moje oči je preplavio bjes.