•AKO IŠTA VRIJEDI•

9. dio

(Ostavljajte usputne komentare)

Sudeći po tome da nisam uspjela da odem u Tursku kako bih ekipu podržala sa tribina, otišla sam sa sinom kod mame kako bismo skupa propratile uzivo prijenos utakmice. Dugo nismo nas dvije skupa gledale ništa tako, od doma.

"Mogla si ti ići, ja bih pazila Renu.", rekla je dok smo se bavile večerom.

"Nema šanse da se ti baviš mojim sinom, mama. Imam dovoljno iskustva, a i majka sam mu.", odgovorim mu.

"Ja sam mu baka i imam puno pravo da pazim na svog jedinog unuka, zar ne?", logična je.

"Naravno da imaš, mama. Nitko ti neće braniti to, posebno ne ja.", odgovorim.

"Ali, neću ni tebe da opterećujem, kad sam ja već u stanju da budem s njim.", poljubim ju u obraz, te ubacim sendviče u toster.

"Pripazi to, idem da pozovem Andreja kako bih mu poželjela sreću!", otrčim u sobu kako bih stigla prije utakmice da ga pozovem. Posto je ocekivao moj poziv, to je ipak ustaljeno da ga zovem ako nisam pored njega, odgovorio je odmah.

"Ej, srećo zovem te da ti poželim najsretnijih 90 minuta. Da ponovno dominiraš kao uvijek.", kažem mu u jednom dahu. Želim da ga zagrlim kao kad sam bila u Splitu prije par dana.

"Hvala, samo nemoj da plačeš.", čula sam i osjetila kako se smiješi s druge strane slušalice.

"Neću, ne brini. Vidjela sam prije pol sata da si u startnih jedanaest, a moj brat nije, pa reko da makar tebi poželim sreću kad on već nije od početka.", iskrena sam.

"Ući će i on u igru, vidjet ćeš.", rekao je kratko. Morali smo da prekinemo poziv veoma brzo jer je u svlačionicu banuo izbornik. Makar sam mu čula glas ako ništa. Imam osjećaj da ovu tekmu dobijamo.

...
Utakmica je počela realno skoro. Naši su počeli jako od samog starta. Plašim se da ne izgube svi snagu odmah, a u drugom poluvremenu počnu da posustaju zbog umora.

Hraneći Renata, koji je također pratio utakmicu s nama, došla mi je poruka na mobitel. Tko je sad u ova doba kad nemam preča posla već gledati nogomet. Upalila sam ekran i samo vidjela da je mail došao. Mail?

"Mama, idem u sobu časom, pripazi na Renu.", ustanem s poda i odem u sobu kako bih u miru pročitala mail. Bio je odgovor na ono od neki dan, za posao.

"Poštovana Lucija...", uzdahnula sam čim sam vidjela profesionalnost od samog početka poruke.

"Pregledali smo Vašu prijavu za posao. Možemo Vam reći da smo fascinirani Vašom biografijom i jedva čekamo da surađujemo u našem profesionalnom timu. Očekujemo potvrdu mejlom, da dolazite, u roku od sedam dana. Srdačan pozdrav,

Vaš FSS."

Bez laganja, mislila sam da neću uopste da dobijem odgovor na prijavu. Tako sam sretna jer su mi pisali. No, neću sad da odgovorim, već ću prvo da razgovaram sa Andrejem koji uopće ni ne zna ništa o ovome.

"Bio je gol!", rekla je mama čim sam izašla iz sobe.

"Za?", upitam prilazeci joj.

"Nas naravno.", ponosno je rekla.

"Mateo Kovacic u 20. minuti uz asistenciju Maria Pašalića. Naši dečki su zlatni. Ponovno su potvrdili zašto su prvaci svijeta.", ponos u njenom glasu nije nastajao niti sekunda. Znam koliko ih sve podržava, ne samo jer joj je sin već par godina u reprezentaciji, već zaista.... Luku Modrića pak podržava najviše, mimo brata i Andreja, jer je on "najbolji kapetan Vatrenih ikad" kako ona voli to da kaže.