Protezanje u krevetu mi je pomoglo da vratim izgubljenu energiju, dok još nisam ni otvorila oči. Samo sam željela još tih famoznih 5 minuta kako bih odspavala, uvijek fali tih 5 minuta. Moram se ustati kako bih provjerila da li Renato spava i di je Andrej uopšte, od ranog jutra.
Misli mi prekine škripanje vrata od sobe, te se na njima iscrta lik Andreja koji je u rukama nosio bočicu s vodom, a u drugoj Renata.
"Jutro.", kažem mu jer vidim da neću dobit riječ od njega, nešto se mršti. Ustanem s kreveta i preuzmem dijete u svoje naručje.
"Jesi dobro, mili?", upitam a on sjedne od iza sebe, na krevet.
"Boli me koljeno, užasno.", reče. Nije ni čudo, previše se forsira, a svježa je ozljeda još uvijek.
"Idemo kod liječnika?", predložim, a on odbije.
"Bio sam jučer, rekao je da je sve uredu i znam da je normalno da boli.", nije prestajao da radi grimase. Vidim da nije dobro, neću da pritisak vršim, ali neću ni da odustanem od namjere da pomognem.
U vrijeme za ručak došla mi je Izabel koja je iz sve snage insistirala da vidi ultrazvučne slike djeteta. Naravno da sam joj dala, jer ne bi prestala do idućeg dana da me nervira.
"Tko bi rekao, kratko skupa, hop beba, malo vremena kasnije i druga...", komentirala je spuštajući slike na kuhinjski pult.
"A sretna sam.", priznam. Na samu pomisao da sam htjela odustat prije polaska u Katar, mjesto gdje su naši Vatreni uzeli zlato kao najbolji na svijetu, a tu sam upoznala ljubav svog života...
"Kako nećeš biti.", rekla je. U tom trenu se čulo zvono na vratima.
"Sigurno je Andrej, ja cu otvorit.", rekla je odlazeći ka izlaznim vratima. Zaista je bio on, potvrđeno je u roku od odmah jer sam s vrata čula glasiće Ivana i Renata, ali i njegove komentare da su mu popili krv.
"Što ti radiš?", pitao me je odmah čim se našao u kuhinji, iza mene.
"Spremam večeru.", kažem kratko.
"Samo ti, neću ja smetat...", reče te krene ka izlazu iz kuhinje. Na tren zastane. Očekivala sam da će nešto reći, ali nije. Par trenutaka je ćutao.
"Luce, što je ovo?'', pitao je te se okrenem ka njemu.
"Što, srećo?", zbunim se ali mi sve bude jasno kad shvatim da gleda one slike koje nikako nije smio da vidi.
"Am..'', zamucam prije nego se iza njega pojavi Izabel.
"Jao, ostale su mi ultrazvučne slike, hvala jer si ih pričuvao.", lagano je izvukla slike iz njegovih ruku, a on je ostao u šoku.
"Trudna si?", pitao ju je direktno.
"Pa...", skrene pogled ka meni u fazonu "dužna si mi ako dođe do Matea".
"Ljubavi, nećemo sad da pritiskamo, nije lijepo gurati nos u tuđu privatnost.", kažem a on se za čudo složi. Dvoumio se, doduše, između toga da li da opet pita istu stvar, ali znajci kakva je Izabel, odustao je. Izašao je iz kuhinje te otišao kod dječaka u sobu.
"Gotova si ako dođe ovo do Matea.", prošaputala je drčnim tonom.
"Sori.", kažem joj također tiho.
"A paralelno i hvala. Ne znaš koliko ne želim da on brine o bilo čemu.", iskrena sam.
"Ne želi niko, ali ukopala si me.", i dalje je šaputala.
"Srećo, sama si kriva.", logična sam. Sama je rekla da su slike njene, nitko ju tjerao nije. No, znam da je to uradila isključivo iz dobre namjere.
"Reci ću Andreju da se ne miješa u privatnost, sigurna sam da će da ćuti i da Mateo neće da zna ni riječ o ovome.", kažem.
YOU ARE READING
•AKO IŠTA VRIJEDI•
FanfictionAko išta vrijedi, zar to nije ljubav? Druga sezona priče "Par minuta za nas" sa nešto drugačijom radnjom i mnogo više likova. 🤍 (Da biste ovu razumjeli u potpunosti bilo bi poželjno da pročitate prethodnu sezonu priče)
