30. Dio

55 1 2
                                    

~Tamara~

Vec smo sat vremena u bolnici.
Mariju smo jedva izvukli iz onog pozara.
Ima dva metka na lijevoj strani i zivot joj je u opasnosti.
Svi smo u bolnici i cekamo bilo kakve vijesti.

Taj trenutak ne mogu izbaciti iz glave

Flasback
"Milose vozi brze vidiš da se hala puši!!" vikala sam

"Vozim Tamara ali nema vrata... Zakljucana su."

"PROĐI KROZ NJIH."  rekavši to on nije ni razmisljao vec samo prosao kroz vrata. Izletjeli smo iz kombija i ugledali kako neko puca... Puca u Mariju a oko nje sve vatra...

***
Sadašnjost

Jos uvijek ne mogu izbaciti iz glave taj događaj.... Ne mogu da izbacim taj zvuk pistolja koji je zamalo odveo u smrt jedinu osobu za koju zivim.
Ne mogu i necu oprostiti.
Mozda se i ne bi ovo desilo da se nisam vratila mracnom zivotu... Sad bi ona bila srecna i bila bi dobro.
Princeza mafije nikom nije ostala duzna. Nicija glava duznika nije ostala na ramenima.

Vidim doktora kako polako prilazi... Skacemo svi istog trenutka i stajemo pred njega.... Niko nista ne pogovora jer niko nema snage za to.

"Treba nam krvi. Trebam nam dobrovoljac da donira krv... Hitno je." rekao je doktor nekako nesigurno.... Kao da i on nije siguran da ce ostati ziva poslije toga.

"Ja ne mogu, imala sam problema kad sam bila mala..." bila sam jako bolesna i ne mogu davati krv to su mi i prije rekli.

"Ja sam imao upalu pluca..." Rekao je Milos

"Ja cu dati krv." rekao je Aleksa dok je stajao prislonjen uza zid i gledao u jednu tacku.
Svi smo ga gledali u cudu

"Uredu, poslacu sestru po vas." samo se okrenuo i otisao.

Nekoliko trenutaka je sestra dosla i povela Aleksu sa sobom, i ja sam brzo potrcala za njima.

"Vi ste joj brat?" upitala je medicinska sestra znatizeljno, umiljatim glasom. Ušima je milina slušati, a za oči je bila raj. Toliko je lijepa.

"Ne otkud vam to?" mirni glasić, zamjenio hladni, grub glas Alekse.

"Vidjela sam pacijenta i nekako mi bas licite sa strane..."

"Mislim da ste me zamjenili ili ste se zbunili." rekao je drsko.

Dao je krv i bio je začuđen svime sto je cuo od te sestre isto koliko i ja. Oboje smo izasli i isli prema našima bez ijedne progovorene rijeci.

"Zasto si joj pomogao?" nisam vise mogla trpiti tu tišinu iako uzivam u njoj.

"Zelim da se iskupim."

"Za sta?"

"Zato sto sam nju htio ubiti a ne tebe, ali si ti bila meta tog dana." idalje je govorio to kao da je obicna glupost a ne nesto veliko.

"Tako cistite svoju dusu i savjest?"

"Niti imam dusu niti savjest, Tamara. Sve je izgubljeno davno. Ne mozes nista vratiti i nikad neces, to znaj." rekao je to tako hladno, hodajuci kroz bijele hodnike bolnice.

"Znaci zato si tako uvijek opusten."

"Da."

***
Sekunde... Minute a i sati... Sve prolazi kao godine. Nikako kraja. Sjedimo ovdje vec satima a nikakvih informacija o Mariji i njenom stanju.

Milos gleda u jednu tacku, nije progovorio od kako smo dosli. Nije u stanju.

Ja sjedim i razmisljam o onome sto je rekla medicinska sestra... Ali vidjela sam da i Aleksa razmišlja.

Teta Jelena i čika Zoka su u jako losem stanju. Oni su stariji ljudi i ne mogu sve podnijeti kao mi.

Vidim sestru koja je Aleksi vadila krv kako nam prilazi. I nosi papir. Molim Boga da nije ono sto mislim.... Da im ne treba nas potpis da bi Mariju otpustili....

"Gospodine Aleksa..."

"Da." ustajao je polako dok ju je gledao cudno i upitno.

"Marija je Vasa sestra."

Gledao ju je.... Oči su se polako nakupljale suza... A onda mutan pogled i on pada... Pada u nesvijest.

Brzo je došao sebi. Ustao je i nije znao ni gdje je, ni sta je, ni ko je.

Medicinska sestra ga je drzala oko ruke. Pogledao ju je i upitao tiho... blago... umirujucim tonom.... Sa suzama u očima

"Kako je to moguce?"

"Ne znam... Evo Vam papir pa provjerite." uzeo je papir i pisalo je sve. Ona je njegova sestra.

Uzeo je papir i zgužvao rukom a onda počeo da plače. Nikad nisam vidjela da muskarac toliko moze da place. Nisam ni vidjela ikad da place.... Ali njegova bol... Da, velika je.
Vrištao je i udarao rukama od pod, pa od zid... Kada je izgubio snagu za sve samo je čučnuo i gledao u jednu tačku, ali suze su idalje tekle niz njegov bijeli obraz.

Sjela sam pored njega i dala mu čašu s vodom. Pio je.

"Tamara, zasto?"

"Šta zasto?"

"Zašto je sudbina ovako okrutna prema nama?" pitao je dok mu je glava bila naslonjena na hladan zid, a pogled usmjeren prema plafonu i bijelim svijetlima

"Sudbina je igra, znas li to?"

"Znam, ali zasto se ovoliko igra s nama?"

"Znas li ti sta ja kazem cesto?"

"Šta?"

"Gorka sudbina se uvijek igra s nama. Mi smo samo pijuni u toj igri, i nista vise ni ne mozemo biti. Nismo vise u stanju da biramo put, sad je sve do sudbine prijatelju moj."

"Zar je ona stvarno moja sestra?"

Klimnula sam glavom jer ni ja jos uvijek nisam svjesna sta cujem.

"Pa to je moja mala seka.... Kristijan ju je htio ubiti. Moji su je pustili niz rijeku, rekli su da je to za njeno a i nase dobro. Kasnije sam cuo da su nasli bebu koja se utušila, znas li to Tamara?" govorio je kroz plač, gledao me je s ocima anđela i svo ono zlo koje je hranio u sebi, nestalo je, jednostavno nestalo.

" Hoce ostati ziva moja seka? "

" Hoce. Ne brini se. "

" Umjesto tebe, nju sam htio ubiti... Htio sam jebeno ubiti svoju malu seku. Znas li to?"

"Aleksa, moras se smiriti. Ides sad da odspavas."

"Ne, ne zelim. Nigdje ne idem bez svoje seke."

"Aleksa..."

"Ne!"

"Uredu onda."

Ne mogu da vjerujem.... Bacili su je niz rijeku? Ali ko su njeni pravi roditelji? Zar ona zna da je usvojena? Ludim....

***
3h kasnije

"Dakle, gospodjica Marija je dobro, ono najopasnije je prezivjela. Kroz nekoliko dana bi trebala biti cak i pustena. Samo da se jos malo oporavi." doktor je pricao a ja sam jedva cekala da zavrsi da bih ga upitala mogu li uci.

Usla sam prva, naravno, sta oni misle da su bitniji od mene? Nikad. Ja sam njen najbolji prijatelj.
Gledala sam je kako lezi, a jedini zvuci bili su moji koraci i otkucaji njenog srca na tom cudnom televizoru kojem ni ime ne znam.
Otvorila je svoje plavo zelene okice i gledala me s njima tako anđeoski.... Kako samo lazna maska. To je djavo u dubini duse, ali je idalje volim najvise.

"Tamara..."

"Necemo razgovarati..."

"Moram ti reci nesto..."

"Uredu je, ne moramo sad, kad se odmoris pricacemo."

"Tamara... Tvoj tata je bio policajac..." sta? A ne ne njoj se nesto uzburkalo u glavi. Moj tata mrzi policajce od kad znam za sebe i njega. Uvijek ih je pljuvao na ulici.

"Marija, duso, nesto si pomjesala ajde lezi i odmori."

"Tamara slusaj.... Nisam pomjesala to mi je rekao Kristijan. Osim toga, Aleksa je moj brat..."

"Šta?"

Gorka sudbina 🖤Where stories live. Discover now