36. Dio

48 2 0
                                    

~Tamara~
O cemu ona to prica? Da li se sali? Da li cu ja to poslije toliko godina naci svoje roditelje? Moj tata... Hocu li ga opet moci zagrliti?
Zar ovdje zivot staje? Zar sva ona nocna mora koju sam prozivljavala ovdje prestaje? Ne mogu vjerovati. Pronacicu svoje roditelje....
Pomislivsi na sve to, sjetivsi se svih uspomena, emocije su nadvladale. Suze su skliznule lagano niz moje lice, osjetila sam laganu drhtavicu. Vozila sam brzo i bez puno razmisljanja, tako da sam brzo stigla. Ono sto cu vidjeti i cuti unutra, ledilo mi je krv u zilama, plasila sam se.
Usla sam u klub, tu su me sacekali moji ljudi, pa su mi pokazali put do separea. Za separeom sjedili su Marija i crn momak. Razgovarali su, a po njihovim izrazima licima, bili su vrlo raspoloženi. Prolazila sam kroz masu ljudi, gurala se i udisala miris cigareta i alkohola. Dosavsi do separea pozdravila sam se s njima.
"Zdravo." rekla sam napokon srecno.
"Ti si Tamara, zar ne?" upitao je s osmijehom, klimnula sam glavom, a on je nastavio
"Dakle moj otac sve te ljude drzi u Iranu."
"U Iranu?" upitale smo obe
"Da, tamo ih tjera da rade za njega, ili ih muci ili ubija."
"Kako da dođemo do njih?"
"Vrlo tesko."
"Imam svoje ljude." rekla sam odlucno i ponosno
"Znaci vrlo lagano..." nasmijao se
"Dakle?"
"Vec sad mogu saznati adresu, pa da riješimo to."
"Odlicno idemo"
"Ne, ne ide to tako lako."
"Uradi sta god je potrebno!"
"Uradice sve sto je u njegovoj moći sigurna sam, ali Tamara moramo i mi njemu pomoci."
"Znala sam..... Previse je ovo izgledalo lako... Ajde gukni, sta zelis. Kokain? Marihuana? Oruzje?..." govorila sam dok smo isli prema izlazu.
"Ne treba mi nista." Odbrusio je hladno
"On je rekao da ne želi nista za uzvrat, ali ja zelim da mu pomognem."
"Uredu ljudi sve ja to shvatam, ali recite u cemu je, sta treba."
"Treba da ukrademo videe svih njegovih kriminalnih radnji od Njegovog oca."
"Pa to je najmanji problem."  pocela sam se smijati
"To je nemoguce, moj otac sve drzi u sefu a sef čuvaju ljude."
"Duso ja svoje ljude imam svagdje, Jel ti to imposibl? Nije. Dakle moji ljudi ce uzeti sve videe i unistiti. Lagano."
"Ali on to ima i na kompu...."
"Uredu hakovacemo, sta god. Sutra u ovo vrijeme zelim da budes ovdje s adresom, a ja cu biti s videima koje ces licno ti unistiti. Uredu? Dogovoreno?"
"Da , dogovoreno je. Hvala ti"
"Ne zahvaljuj mi se, zahvali se Mariji, jer bih te vec sad mucila trazeci informacije, ali Marija zeli drugacije."
"Hvala ti Marija." nasmijao se blago i otisao.
"Nemas 5 ideju kako ces doci do tog videa zar ne?"
"Jap"
"Nemas ni svoje ljude zar ne?"
"Imam, ubacila sam ih."
"Uspjeces hakovati?"
"Nep."
"Sta cea uraditi povodom toga?"
"Veceras Nemanja dolazi, dogovoricu se s njim."
"Zar se on oporavio?"
"Pa jos uvijek se oporavlja, da nije bilo onog pozara u kom si ti bila ne bismo ga nasli..."
"A znam... A zna li sta mu je drug uradio?"
"Zna."
"Mislis da ce nam pomoci?"
"Mislis li ti da on ima izbora?"
"A upravu si."
"Znam, Marija, znam."
"A plan za sutra, moras nesto brzo smisliti."
"Smisljam.... Smisljam pokusavam zar ne vidis."
"Pa vidim ali pozuri."
"Znam!"
"Dakle?"
"A ne... Ne, ne moze to je glupo."
"Tamara..."
"A znam. Ukrascemo sef."
"Salis se zar ne?"
"Ne, ozbiljna sam."
"Tamara ko zna koliki je sef."
"Znam, zato cemo ga izbaciti kroz prozor, ravno u kamion kroz platno tako da upada u prikolicu."
"Jesi ti luda?"
"Nisam, mislim jesam.... Pa zavisi sta ti treba."
"Pa da, kod tebe je bas to zavisi." smijala se
"Pa naravno."

~Lukas ~
Boze kakav osmijeh ona ima... Te plave oči pod tamnim svjetlima... Sijaju tako jako. Usne meke, a lice bijelo i opustene lokne... Oduzimaju dah. Jaka zena, cvrstog karaktera i visokih standarda. Mozda sam to trazio citav zivot? Tmurnu djevojku koja sklanja sve lose oblake i propusta mi tek po koji zrak sunca. Polako i sigurno.

Moram da nazovem tog gada i izbavim sve te ljude od tamo. Ali kako cu...? Ma nek ide kako ide.

"Hej oče."
"Molim Lukase, ako nije pametno pravicu se da ovaj poziv nikad nisam ni dobio."
"Imam plan za tvoj posao."
"Kazi?"
"Sta kazes da iskoristimo sve one ljude za prenosenje droge?"
"Kako to?"
"Hej samo mi daj nekoliko ljudi da ti se dokazem i vidjeces."
"Dobro reci St zelis tacno, ali pazi ako zabrljas unisticu te."
"Uredu. I treba mi samo adresa svih tih ljudi koje drzis u toj tamnici."
"Uredu saljem ti, ali prvo mi reci bar nesto o toj ideji."
"Pa iskoristicu ljude, za krijumčarenje droge u njima, mogu da hodaju između mina... Imam dosta ideja."
"Dobro, dobro razumijem."
"Icicu sam, vec sutra. Cisto da znas."
"Uredu."

Dobio sam adresu ne mogu vjerovati. Bilo je lako ali sta cemo dalje?

~Tamara~
"Dakle to moramo sad da obavimo."
"Kako mislis sad?"
"Sad Marija, sad u ovu noc."
Zaculo se zvono poruke, otvorila sam i vidjela Lukasa. Poslao je adresu u Iranu.

Brzo sam spakovala sve sto mi treba za krađu. Nemanji sam rekla da hakuje sve u blizini te firme. Ugasio je kamere i struju u krugu od 700m. Nasi ljudi su ostali cuvari. Igorov otac je otisao da nađe jos ljudi za Iran, jos uvijek ne mogu vjerovati da nam taj covjek pomaze.
Usli smo u firmu i stigli do glavne kancelarije. Sva sreca nije bila daleko, nalazila se na 2. spratu. Tu je bio i kamion sve po dogovoru, a u kamionu dušeci i mekane deke, tako da kad bude padao teski sef, ne treba da se cuje nista. Nadam se da nece probiti do dna....
Nasli smo sef i polako otvarali prozor, sef je bio mali i jedini. Uslikali smo sef poslali Lukasu i on je potvrdio da je to to. Bacili smo sef i upao je ravno u kamion. Nije se mnogo zaculo na nasu srecu.
Nemanja je uspio naci videe i obrisao je sve. Provalio je i u neki sajt ili kako on to vec zove, gdje je Kristijan drzao sve dokaze o Lukasu. Uspio je sve naci i obrisati, ali isto tako je nasao dokaze o Kristijanu. Sve kriminalne radnje za manje od 5 minuta nasle su se u mom telefonu. Za kraj, morali smo sve fino ocistiti, da ne ostaju nasi tragovi ali isto tako smo morali crnim sprejom ofarbati sve kamere. Lijepo ce da izgleda kad se upale ponovo.
Sad mi treba Kristijan. Da ga unistim.

Gorka sudbina 🖤Donde viven las historias. Descúbrelo ahora