Savior (#BWWA) (#bcotw)

Chapter 02: Memories

-Proklet da si, Francise.-

Soba mi je bila u potpunom neredu; izgužvani papiri koji su već neko vrijeme mirno počivali u kanti za smeće sada su bili razbacani po podu, boje i olovke još uvijek su se lagano pomjerale na radnom stolu, dok je sada hladan čaj bio proljeven iz šoljice. A što je bio slatkiš na vrhu kolačića? Mekani materijal iz jastuka rasut svuda po kauču.

Moj ludi mačak opet je imao svoj ludi ispad.

A sada ja sve to moram čistiti.

Uz frustriran uzdah kleknem na koljena i počnem da skupljam papire, kad iz otvorene kuhinje izađe plavooki đavolak. Jednom zamjauče i onim svojim ponosnim hodom poče da šeta do mene.

-Tebi je ovo zabavno, jel'da? Znaš mačore, meni nije.- Bacim jednu od papirnih loptica u njegovom pravcu, a on se čak ni ne trznu. Jednostavno se pomjeri da izbjegne udar i odluči da bi ipak bilo bolje da skokne na kauč i legne na ono što je ostalo od jastučića. Uputim mu još jedan mrzovoljan pogled i vratim se na posao, iako bih radije molila za munju koja bi ga pogodila i spalila mu ono njegovo sjajno, crno krzno.

Dok sam sređivala nered koji je napravio, Francis je opušteno drijemao, povremeno otvorivši oči samo da bi provjerio gdje sam. A ta opuštenost mi je živce dizala još i više. Šta si taj mačor umišlja? Da je kralj, a ja njegova sluga?

Očito.

A ja, kretenka, mu udovoljavam. -Ljenčugo, ej-, pozovem ga. Francis na tren trzne uhom i otvori oči. -Od sada, nema više tvoje omiljene hrane. Tek kada se popraviš, ponovno je dobijaš.-

Mačak je, kao da me razumio, frknuo i skočio sa zvanično svoga kauča i došetao do mene. Njuškom mi je gurkao ruku i naposljetku mi se popeo u krilo, želeći da ga pomilujem.

-A ne. Neću pasti na tvoje umiljavanje.-

Nekoliko smo se trenutaka samo onako gledali, kao da ne postoji više ništa na svijetu osim nas.

A onda se desilo.

Te plave okane pogledaše me tužno, nekako plačljivo. Francis bolno mjauknu i spusti onu svoju malenu glavicu. U srcu mi se probudi bol i ne mogu odoljeti da ne pomilujem to sjajno krzno. Čim ga dotaknuh, tužno mjaukanje pretvori se u zadovoljno predenje.

Zločesta maca. Ali, dovraga, zna se umiliti i uvući u srce. Tim me pogledom može navesti da mu oprostim sve problemčiće koje stvara. I, mrzim da priznam, ali volim Francisa. Tog mačora imam već duže vrijeme i jednostavno smo navikli jedno na drugo.

Uostalom, brat mi ga je poklonio. Još uvijek se sjećam kada je došao kući za moj rođendan sa malim mačetom ogromnih plavih okica koje su plašljivo gledale oko sebe. Uzela sam ga u ruke i odmah ga nazvala Francis jer, pa ono, sviđalo mi se to ime.

A te večeri, kada je Daniel nastradao, umro, crno mače mi je bilo utjeha. Privila sam ga uz sebe i plakala kao nikad u životu, stalno se prisjećajući da mi je ono posljednji poklon koji mi je brat dao. Da je ono posljednje sjećanje na osobu koju sam tako jako voljela.

A nakon svega lijepog što se završi, samo sjećanja ionako i ostaju.

-Ajde idi, još uvijek nisam sve počistila-, prošapućem dok spuštam Francisa na tlo i pokušavam da zadržim ono suza što me peckaju u očima.

Kako samo poželim da se vratim na onu glupu zabavu na kojoj smo se našli i odvedem Danijela daleko prije nego se onaj idiot sa pištoljem odlučio raspucati.

Dovraga, kako jako poželim da ga onaj metak nikad nije pogodio.

____________________________________

Znam, nastavka nije bilo dugo, ali evo ga sad. Nadam se da vam se sviđa. A od sada novi nastavci idu i češće :)