Savior (#BWWA) (#bcotw)

Chapter 05: Drawing

Prvo čega se sjećam nakon buđenja je vrisak koji mi para grlo.

U nevjerici opipam prostor oko sebe i osjetim mekane plahte kreveta. Shvatim da me okružuju zidovi sobe. Moje sobe.

U blizini nije bilo hladnoće jesenskog zraka, napuštenih ulica ni opakih crnih očiju koje me bez treptaja promatraju. U blizini nije bilo nikakvih opasnosti, ni potrebe za spasiteljem koji bi me izvukao iz smrtne nevolje.

Sve je to bio samo san.

U mraku ne vreba nikakvo zlo osim ljudskog. Ne postoje stvorenja sa očima praznim poput najdublja ponora. Ne postoje demoni i ne postoji Pakao.

Sve je to bio samo san.

Uzdahnem uz olakšanje i ponovno se bacim na mekani krevet. Nekoliko trenutaka jednostavno samo zurim u bijeli strop, bez misli koje bi mi se kovitlale u glavi stvarajući vrtlog bez kraja.

No opet, sumnje se odnekud pojave, bez poziva, bez najave. Bilo je to kao da ih je netko jednostavno ugurao u moj um bez da ja to primijetim.

Ako je sve to bio samo san, zašto se onda ne mogu sjetiti da sam zaspala?

Ponovno prelistavam sjećanja u potrazi za nečim, bilo čim što bi mi reklo da se ništa od sinoćnih događaja zapravo nije desilo. Ali, nije bilo ničega osim surove stvarnosti koja se činila tako nestvarnom.

Cijeloga života nisam vjerovala u stvari koje sam sinoć navodno vidjela. Nikada nisam mislila da bi nešto takvo moglo da bude istinito. Sada me boli to što su mi nametnuta vjerovanja u nešto čije sam postojanje poricala tako dugo vremena.

Sjećam se da nisam ni osjećala strah, kao što ga ne osjećam ni sada. Demoni jesu zli, ali ljudi mogu biti i gori. Zato se ni ne plašim, jer bih svakoga trenutka ionako mogla da prođem kroz pakao stvoren ljudskim umom.

Ali, jedino što me mori je stalna nevjerica koja nikako da me napusti. Ne mogu da prihvatim činjenicu da bi demoni mogli da postoje, jer su oni za mene oduvijek bili samo priča iz romana autora zaluđenima željom da svijetom hodaju i stvorenja osim ljudi.

Za mene, demoni su bili izmišljotine.

Ipak, sada počinjem da mislim da su oni mnogo više od zlih likova iz priča.

Koliko dugo sam vremena uopće provela pitajući se šta je istina, a šta ne, ne znam. Znam jedino da sam u nekom trenutku jednostavno prekinula samu sebe i natjerala se da ustanem iz kreveta. Nakon nekoliko minuta obavljanja uobičajene jutarnje rutine, počela sam da prekopavam ormar u potrazi za jednostavnom trenerkom u kojoj bih mogla izaći van.

Prije nego sam se uputila prema parku, uzela sam svoj blok za crtanje i olovku. Osjetim olakšanje kad izađem na hladan zrak za kojeg se činilo da pronalazi način da nekako zaustavi bujicu mojih misli.

Dok sam hodala prema parku, pokušavala sam ne gledati u ljude koji su prolazili pored mene. Nisam željela podignuti pogled i vidjeti crne oči koje zure u mene, rušeći sve moje nade da je incident od sinoć bio tek san. Nisam pazila na to da li ću u prolazu udariti nekoga ramenom ili zgaziti nečiju nogu. Samo sam se kretala dalje, želeći da se izvučem iz gužve i smjestim na onu klupicu u parku.

Na mome odredištu nije bilo mnogo ljudi. Tek je nekoliko djevojaka sjedilo u samom kraju parka, pod sjenom visokog drveta koje je polagano počelo gubiti zelenu boju listova.

Moja je klupica, kao i obično, bila prazna. Nalazila se na dijelu parka koji se protezao pored malog jezerceta sa jednostavnim drvenim mostom iznad. Voljela sam sjediti tu, posmatrati mirnu površinu vode koju bi u jesen mreškali listovi pali sa drveća.

Sjednem na klupu i iz bloka uzimam čisti list. Iako sam jezerce i most crtala već nekoliko puta, odlučila sam ga crtati ponovno. Željela sam uporediti tu novu verziju sa starima, pronaći neke razlike i saznati da li su moje vještine postale bolje.

Ali, nakon nekih petnaestak minuta, shvatila sam da ja zapravo ne crtam jezerce i most.

Crtam svog spasitelja.

Iznenadim se, pokušavši shvatiti kako sam, usprkos drugačijoj želji, počela da crtam njega, osobu za koju još uvijek nisam sigurna da je bila stvarna. Na crtežu sam prikazala ono sjećanje - ili možda dio sna - kada sam ga promatrala sa leđa. Kratko ošišana kosa, široka ramena i kožna jakna iza koje mu na vratu vire tetovaže sada su bili skicirani na papiru, spremni za doradu.

Ne znam zašto, ali odlučila sam dovršiti crtež.

____________________________________

Hayy :D I evo mene, sa novim nastavkom. Nadam se da vam se sviđa i da je dovoljno dobar.

Sljedeći ide uskoro :)