Savior (#BWWA) (#bcotw)

Chapter 10: I killed her

Disanje mi je bilo brzo i plitko, a srce mi je lupalo u grudima kao da bi mi se svakog trena moglo istrgnuti iz tijela.

Ruke su mi bile bolne i crvene na mjestima kojima sam udarala o vreću. Ali, to mi ništa nije pomoglo. Još uvijek sam bijesna kao što nikada prije nisam bila, taj plamen gnjeva mi je tinjao duboko unutra, kao da me cijelu želi potopiti u svojoj vrelini.

Stalno mi se pred očima pokazivala slika demonke koju sam ubila.

Bila je niska, a plava joj se kosa razlijevala po uskim leđima. Isprva su joj oči imale neku blagu, žutu boju, a pogled u njima bio je prodoran i nekako me zarobljavao u mjestu. No čim su joj se crne žile u njima ispreplele i stvorile onaj beskrajan ponor, vratila sam se u stvarnost.

Znala sam da ovoga puta Adriana neće biti da samo ispliva iz sjena i izbavi me iz nevolja. Tako da sam jednostavno iskoristila nož koji mi se već nalazio u ruci i na demonki koja me odlučila posjetiti isprobala svoje vještine.

Hitrim sam pokretom bacila nož u njenom smjeru, prije nego što bi ona uspjela uraditi ikakav pokret, a taj joj se predmet zabio ravno u prsa.

Zašto sam sada osjećala bijes? Možda zato što sam krivila sebe zbog odlaska po frenda one noći kada me prvi put napao demon. Možda me sada sve te duše Pakla napadaju jer sam one noći pobjegla. Možda sam bila bijesna zbog činjenice da sam upravo nekoga ubila. Ili samo protjerala natrag u Pakao.

Ali svejedno sam zabila nož u pravu, živu osobu koja nije jedna od mojih neživih meta.

Okrenula sam se u namjeri da sjednem na klupicu koja se prostirala duž zida sale. Kada sam tamo vidjela Adriana, gotovo sam se poskliznula i pala na pod.

-Otkuda ti tu?-, zamuckujući ga pitam.

U zelene mu se oči uvuče tračak neke emocije koju nisam mogla razaznati. -Želim da ostaneš sigurna od napada demona.-

-E pa, za to je kasno.-

Adrian me zbunjeno pogleda, kao da se pita o čemu ja to dovraga govorim.

Zar ne bi moglo biti očitije.

-Jedna me demonka napala. Baš ovdje.-

-Raven, jesi li dobro? Kako to da je otišla?-, upita me dok je ustajao i malo mi se približio.

-Na neki je način sigurno otišla.- Nakratko zastanem, a onda nešto brže nastavim. -Ubila sam je.-

Taj izraz na njegovom me licu još više razbjesnio. Oči su mu se raširile u nečemu poput nevjerice, a usne blago rastvorile.

-Što si mislio, da sam samo zato što sam žensko bespomoćna?-

Adrian se lagano namršti prije nego mi odgovori. -Nisam to mislio. Žene se mogu itekako dobro boriti. Ali, Raven, ti si čovjek. Kako si je uspjela savladati?-

Ja mu samo pokažem na razne noževe koji su bili okačeni na zidu sa desne strane. -Iznenadio bi se kada bi vidio koliko sam sa njima dobra.-

Na njegovim se usnama pojavi maleni smiješak, a ja mu ga uzvratim. -Zašto si me uopće htio štititi? Mislim, ti demoni, zašto me love? Zbog one noći kada si me od njih izbavio?-

-Nije to zbog toga, Raven. Love te zbog mene.- Na usnama mu više nije bilo niti tračka osmijeha, a u očima mu se pojavilo duboko žaljenje.

-Adriane, šta se dešava?-

-Izdao sam ih, i sada mi to žele naplatiti. Žele me odvući dolje u Pakao i zarobiti me na cijelu vječnost. To više i nije problem; uspijevam da im umaknem. Ali, Lucifer sada želi zarobiti i tebe jer sam te pustio previše blizu, jer ja...-

Glas mu je pukao i činilo se da ga više nije mogao naći. Ipak, shvatila sam šta mi je pokušao reći. Sada sam u opasnosti zbog onoga što sam od Adriana saznala, zbog toga što me on spasio i dozvolio sebi da na mene ne gleda samo kao na svaku drugu ljudsku osobu.

Bilo je to sve što mi je mogao reći. Bila sam sigurna da je to ono što je pomislio i htio da i ja znam.

Zašto, ne znam, ali sitnim sam mu se koracima približavala sve dok nisam stajala tik uz njega. Obavila sam ruke oko njega i naslonila glavu na njegova prsa.

Zašto, ne znam, ali on mi je uzvratio zagrljaj.

Stajali smo tako dugo vremena. Nisam ga željela pustiti, željela sam ga zauvijek imati ovako uz sebe.

Tišina nas je okruživala, vukla se na svojim nestabilnim nožicama svuda okolo. Više ni sama ne znam koliko je trajala; sjećam se samo da ju je Adrian u nekom trenutku prekinuo.

-Bit ćeš ti dobro, Raven. Ništa te više ne može povrijediti.-

Zvučala je ta izjava poput obećanja, poput te tanke veze koja spaja dvoje osoba.

Ali, svi znamo da su obećanja kao stvorena da se krše.

____________________________________

Znam, znam da nastavka dugo nije bilo i žao mi je. I žao mi je i zbog toga što ne uspijevam održati obećanja za duže nastavke. Loša sam autorka, priznajem.

Ali evo opet uobičajene spike: nadam se da vam se sviđa ovo nastavka što ste uspjeli dobiti i da ćete ostaviti taj vote ili kom.