Savior (#BWWA) (#bcotw)

Chapter 06: What have I even expected

-Ne ozbiljno, što ti je?-

Nakon što sam se vratila iz parka, u stanu sam pronašla Hannah. Sjedila je za kuhinjskim stolom, pregledajući crteže koji su mi tu ostali i grickajući kekse. Dočekala me sa uobičajenim gdje si ti do sada, kao da zapravo dijelimo stan.

Trebalo joj je manje od minute da primijeti moju uznemirenost koju sam pokušala prikriti osmijehom. Znala sam ja sakriti svoje osjećaje; ostale je osobe oduvijek bilo lako zavarati, ali sa Hannah to je gotovo pa nemoguće.

-Vjeruj mi, sve je u redu, samo me muče neki snovi.-, odgovorim joj, iako sam počela vjerovati da su ti snovi zapravo bili stvarnost.

-Sigurno su to samo snovi? Nikada nisi bila uznemirena zbog njih, pa mi se čini da tu ima i nešto više.-

Stolicu približi više prema meni, znatiželjno me promatrajući.

-Kada bih ti rekla, vjerovatno bi pomislila da sam luda.-, promrmljam tiho, ne očekujući da će me čuti.

-Ma daj, nije valjda toliko strašno.-, nasmije se ona.

Udahnem duboko, ne znajući odakle uopće da počnem, pitajući se da li da joj uopće kažem išta od onoga za što mislim da se desilo.

-Sjećaš se one noći kada sam izgubila telefon, a ti si žurila na zabavu?-

-Pobogu, naravno da se sjećam. Pa to se desilo sinoć.-

Kada sam bolje razmislila, shvatila sam da to zaista jeste bilo sinoć, iako mi se činilo da su od tada prošli mjeseci.

-Sanjala sam da... Mislim da sam sanjala da me nešto napalo.-

-Kako to misliš da si sanjala? Raven, jesi li dobro? Što te napalo?-, upita me prijateljica zabrinuta pogleda.

-Stvar je u tome što me napao demon. Nije me stigao zapravo ozlijediti, jer...-

Zastanem kada vidim njen zbunjeni pogled.

-Znaš što? Sigurno je to bio samo san.-, izgovorim brzo, ustajući sa stolice i krenuvši da naspem sebi vode u čašu.

-Ne mislim da si luda.-

Kada začujem Hannahin glas, tih i promukao, začuđeno se okrenem prema njoj. Nisam očekivala ne mislim da si luda govor, već nešto u smislu daj se prestani zajebavati sa mnom.

-Samo mislim da se ne sjećaš da si zaspala, pa si sada skroz zbunjena.-, kaže, pogledavši me i slegnuvši ramenima.

Nasmiješim joj se, shvatajući da sam bila glupa što sam i na tren pomislila da bi ona mogla povjerovati u ono što sam joj govorila. -Imaš pravo. Vjerovatno sam se toliko umorila da se i ne sjećam da sam zaspala.-

Nasmiješi se i ona meni, polagano odmahujući glavom. -Zanimljivo je kako snovi mogu biti čudni, jel'da?-

Kimnem glavom na njene riječi, ispijajući i posljednje kapi vode iz čaše.

A šta sam i očekivala? Da mogu reći Hannah nešto tako apsurdno i misliti da će samo tako povjerovati? Naravno da neće. Kada bi meni netko rekao nešto takvo, ni ja ne bih vjerovala. Ne dok to nešto ne bih vidjela vlastitim očima. A ja trenutno nemam ništa čime bih joj pokazala da nisam sanjala.

Promatrala sam Hannah kako rukom dohvaća blok koji sam popustila na stol kada sam se vratila iz parka. U njemu su bila samo četiri crteža; tri različite djevojke čijim sam sitnim detaljima tetovaža posvetila sate rada i tek dovršeni crtež muškarca koji me spasio od Pakla.

-Nisam znala da crtaš i nešto osim tetoviranih djevojaka i onog jezerceta sa mostom iznad. Sve u svemu, lijepa promjena.- kaže Hannah kada je vidjela moj najnoviji crtež.

Pomislim kako bih mogla napraviti i još nekoliko njegovih skica, onih oštrih i lijepih crta lica i očiju čija je boja bila skrivena sjenama. Sviđalo mi se crtati ga, iako ne znam zašto.

-Odakle ti uopće sav ovaj talenat za crtanje? Jedino što ja znam nacrtati je jadna verzija lutkica od samo nekoliko linija.-, izgovori Hannah dok je zatvarala blok.

Pristjetim se koliko je zapravo jadna njena verzija nacrtane lutkice, a to me navede na smijeh. Takvi su joj se crteži uvijek sastojali od jednog kruga koji bi predstavljao glavu, tačkica za oči i usta i nekoliko crtica tu i tamo za tijelo. Znala je govoriti kako bi na lutkicinoj glavi nacrtala i mašnu, ali je od te ideje odustajala jer njena verzija mašne uopće nije ličila na onu pravu.

-Nemoj da se smiješ.-, kaže, iako se i sama smijala.

Ni sama ne znam koliko smo uopće vremena provele tako; smijući se dok smo sjedile za stolom okružene iscrtanim papirima, stalno u misli prizivajući slike Hannahinih lutkica od samo nekoliko linija.

____________________________________

Stvarno mi je žao što nastavak nije duži, ali nisam imala vremena da pišem jedan od onih koji imaju preko hiljadu riječi. Ali zato će onaj sljedeći biti dosta duži i vjerovatno ću ga postaviti za dva-tri dana.

Do sljedećeg puta :*