Savior (#BWWA) (#bcotw)

Chapter 07: You're real

Dani su prolazili jedni za drugim, a svaki je bio podjednako tmuran i neopisivo dug. Nije bilo ni tračka sunca i njegovih toplih zraka.

A ja sam svaki dan nastavila posjećivati onaj park i klupicu. Za otprilike sedmicu dana gotovo sam ispunila svaki list bloka svojim skicama i crtežima. To mi je pomagalo da pobjegnem od stvarnosti, od neznanja kako odvojiti snove od realnosti i raznih pitanja koja mi se motaju mislima.

A kada sam taj jedan dan ponovno kročila u park, nije prikaz osobe koja sjedi na mojoj klupici bilo ono što me uznemirilo.

Bile su to tetovaže oslikane na njegovu vratu.

Na trenutak više uopće nisam znala gdje sam. Bilo je to kao da me netko izvukao iz vlastite kože, a ja više nisam imala osjet, nisam vidjela niti sam više čula. Postojao je samo taj sitan glasić u mojoj glavi koji je neprestano govorio on je stvaran, pokušavajući me uvjeriti da je ovo sada realnost, da ovaj trenutak zaista proživljavam.

Nesigurnim sam korakom krenula prema klupici i muškarcu koji je tamo sjedio, glave pognute kao da nešto piše ili crta.

Što sam mu se više približavala, to me stvarnost više spucavala u glavu. Tek sam sada zaista povjerovala u sve ono što mi se prije nekoliko noći desilo. Tek sada, kada mi je spasitelj ponovno bio pred očima.

Konačno sam bila tu, tik iza njega, gledajući preko njegova ramena u crtež koji je još uvijek dovršavao. Ne samo da je taj muškarac bio stvaran, nego je bio itekako spretan s tom olovkom u ruci. Baš kao i ja, crtao je ono jezerce i most, samo što je njegov prikaz bio tako prokleto realniji.

Pomjerila sam se u stranu i nagnula preko naslona klupice. Činilo se da me on tek tad i primijetio, zbog čega se jedva vidljivo trznuo. Pogled je usmjerio prema meni, a ja sam bila zadivljena raznim nijansama zelene u njegovim očima. Nekako nisam mogla pojmiti da bi se i one mogle pretvoriti u opake crne oči poput onih u demona koji me napao.

-A nisam mislila da si zaista stvaran.-, prošapućem, obilazeći oko klupice da sjednem.

Ništa nije govorio, samo me bez treptaja promatrao dok mu se u tom pogledu nazirala nevjerica.

-A ja nisam mislio da ću te više ikad ponovno vidjeti.-

-Da li to znači da me više i nisi želio vidjeti?-

Na usnama mu zatitri malen osmijeh prije nego što mi odgovori. -To nije ono što sam rekao.-

-Ni pomislio?-, upitam, zaškiljivši u njegovu pravcu, na što on lagano odmahnu glavom.

Neko smo se vrijeme samo tako gledali, dok mi je mislima lebdjelo mnoštvo pitanja koja, iz nekog meni nepoznatog razloga, nisam ni pokušala izgovoriti i zatražiti odgovore na njih.

-Kako se uopće zoveš?- prekinem tišinu.

-Adrian. Usput Raven, kako si me uopće prepoznala?-

-Čekaj malo-, zaustim iznenađeno. -Nisam ti rekla svoje ime. Kako ga znaš? Kako ga je i onaj demon znao?-

Adrianova se obrva trzne na moj spomen demona, kao da nije navikao na to da čovjek spominje takvu riječ sa potpunom sigurnošću u postojanje onoga o čemu govori. -Imamo tu sposobnost da saznamo neke osnove o ljudima iz tek jednog pogleda u njihove aure.-

Kako je to kul, pomislim.

-E pa, niste vi jedini koji zapažaju detalje. Tako sam ja, naprimjer, zapazila tetovaže na tvome vratu i taj maleni ožiljak vidljiv izbliza koji imaš na desnoj strani potiljka. Nije samo to u pitanju; one noći tvoj mi se izgled urezao u pamćenje i sada mi je jednostavno bilo lako prepoznati te.-

Promatrala sam kako mu se pogled polagano miče s moga lica negdje daleko iza mene; više nije bilo smiješka na njegovim usnama ni blage topline u njegovim očima.

Bio je to trenutak kada sam shvatila da su svi demoni zapravo isti i da sam bila glupa onda kada sam pomislila da je Adrian nešto drugačije.

Sa sigurnošću mogu da kažem da nikada prije nisam vidjela tako hladan i brutalan pogled. Počela sam da se osvrćem oko sebe kako bih vidjela što je to doprinijelo takvoj promjeni. U početku nisam vidjela niti jednu osobu ili stvar koja bi mu tako privukla pažnju, no nakon nekoliko sam trenutaka primijetila neprirodnu sjenu koja je vrebala u blizini izlaza na put. Nije izgledala poput obične ljudske sjene, već poput nekog čudnog oblika sa skupljenim krilima iza sebe. Koliko sam mogla vidjeti, rekla bih da je sjena pripadala nekom ženskom stvorenju.

-Što je to?- upitam Adriana.

-Samo još jedan demon koji me želi ubiti. A najgore je to što mi je nekada bila poput sestre.-, kaže on uz duboki uzdah, rekavši time koliko mu zapravo cijela ova situacija teško pada i potvrdivši istovremeno moje slutnje o tome kome sjena pripada.

-Moram riješiti ovo.- Pogleda me onim svojim zelenim očima, bez osjećaja koji bi se u njima oslikavali. Bile su prazne poput najdublja ponora. -A ako ovo zaista bude posljednji put da se sretnemo, onda samo znaj da se trebaš držati dalje od sjena i osamljenih mjesta i biti ćeš dobro.-

S tim je riječima ustao i otišao, svakog mi trena bivajući sve dalje. Kada sam ponovno pogledom potražila sjenu, primijetila sam da se kreće; polako je puzila tlom, postupno nestajući.

Kada se i njen zadnji tračak istopio, rukom sam obuhvatila ručku svoje torbe u namjeri da krenem, a tada sam shvatila da su Adrianov blok i crteži ostali tu.

Uzela sam ih s namjerom da mu ih predam kada se ponovno vidimo. A bila sam tako sigurna da ću ponovno dobiti priliku zagledati se u te prekrasne oči.

____________________________________

Ovaj nastavak najverojatnije nije ništa posebno, kratak je i po mom mišljenju ne baš savršeno napisan. Žao mi je zbog toga, ali sam jednostavno imala previše obaveza ove sedmice i nadam se da ću sljedeće biti aktivnija ma wattu i napisati bolje nastavke :)