Savior (#BWWA) (#bcotw)

Chapter 04: Saving you

Noć je bila tiha.

Osim pjesme vjetra, ništa se više nije čulo. Nije bilo ljudi, a to mi se i sviđalo.

Volim biti sam. Ostali me uvijek sputavaju, uvijek ometaju. Kada sam sam, ne moram se više ni za koga brinuti, a to je pravo olakšanje. Uvijek je lakše živjeti samotni život, jer tako nemam nikakvih odgovornosti prema drugima. Uostalom, tako nikada ne bi bilo grešaka, jer nema ničega što bi me omelo u cilju.

A i mrzim osjećaj odgovornosti. Jednostavnije je živjeti bez obaveza, bez zakona i pravila. Jednostavnije je živjeti slobodno. Ali, ja nemam to zadovoljstvo. Nisam rođen u ljudskom svijetu, zbog čega mi sloboda i jeste uskraćena. Da li si anđeo ili demon, nije bitno, jer sa obje pozicije dolaze ogromne odgovornosti i zadaci.

A zadatak mnogih demona je da jednostavno zarobljavaju ljudske duše kako bi ih bilo što više u slučaju da dođe do rata.

I upravo u ovom mi se trenutku učinilo da sam naišao na jednog od takvih demona.

Što sam se više kretao naprijed, glavobolja mi se povećavala, a tu je bio i onaj poseban osjećaj bijesa koji je bio toliko jak da sam ga, iako je poticao od drugog bića, lako mogao osjetiti.

I znao sam da je neka nova duša u ozbiljnoj nevolji.

Iz čiste radoznalosti, ubrzam korak, pokušavajući da shvatim gdje se demon i njegova žrtva nalaze. Za nekoliko sam trenutaka sa svoje desne strane primijetio slijepu uličicu, a u njoj je djevojka visila nekoliko centimetara iznad zemlje, čvrsto priljubljena uz zid. Naspram nje bio je muškarac crnih očiju, ruke pružene prema njoj dok joj je dušu polagano izvlačio iz tijela.

Ne znam zašto, ali osjetio sam neki poriv da ga zaustavim, da ga vratim natrag u Pakao iz kojega je došao. Ne znam zašto, ali osjetio sam poriv da spasim tu djevojku.

A neka ide sve dovraga.

Uz jedan trzaj ruke bacim demona pravo u zid suprotno od djevojke, a zatim mu brzo priđem i, vadeći bodež, zarijem oštricu pravo u srce. Vrisak se probije kroz prostor, stvarajući onaj zaglušujući zvuk bez odjeka, a na mjestu gdje se demon još maloprije nalazio, sada je bio samo tamni obris poput zlokobne sjenke.

Okrenem se prema djevojci, koja je sada stajala i duboko disala. Gledala je čas prema sjeni koja je od njena napadača preostala, a čas prema meni. U pogledu joj, začudo, nije bilo straha koji sam očekivao, već samo čuđenja i nevjerice.

Nakon nekoliko trenutaka, nesigurnim je glasom progovorila. -Šta je on? Šta si ti?-

Kada sam joj čuo glas, nakratko sam ostao bez riječi. Nije on bio ni dubok, ni visok, ni ljudski, ni neljudski; već nešto između svega toga, neka prekrasna mješavina. Jedina bića koja bi imala takav glas su anđeli, ali ova djevojka nije bila ni blizu anđelu. Nije mi to govorila samo njena obična ljudska aura, već i sama činjenica da ju je demon odabrao za prolaz kroz Pakao.

-Demon-, samo tiho protisnem, odgovorivši joj na oba pitanja.

Obrve joj se lagano podignu, a ramena spuste. U oči joj se uvuče taj pogled koji je odavao da je upravo dobila sasvim novi pogled na svijet. Zagledala se u neku daleku točku, u potpunosti izgubljena.

-Nisam vjerovala... Ja nikada nisam vjerovala. Mislila sam da demoni ne postoje, da ne postoje anđeli, ni Bog...-, jedva je čujno mrmljala.

Naposljetku je odlučila ponovno me pogledati onim svojim velikim zelenim očima. -A ti, zašto si to uradio? Zašto si me spasio, a nisi morao?-

I tada zapravo po prvi put kažem čovjeku istinu. -Ne znam.-

Još trenutak zadržim pogled na njoj, spremajući je u sjećanje, urezujući u pamćenje njenu valovitu crnu kosu, kožu blijedu i bez najmanje mane, usne pune i bez nepotrebnog sjaja i boje karmina.

Okrenem se u namjeri da jednostavno odem, znajući da je ovo prvi, a i poslednji put da vidim ovu djevojku. Uostalom, bilo bi i bolje da se više ne sretnemo; nema razloga da zbog mene i ona postane Luciferova meta.

Već na samom izlazu iz ulice, ponovno začujem onaj njen prekrasan glas.

-Hvala ti.-

Prije nego što odem, još jednom pogledam one zelene oči. Začudim se kada shvatim da joj uzvraćam maleni osmijeh koji mi je uputila.

____________________________________

Evo mene sa nastavkom. Ovaj doduše i nije dug kao prošli, ali se nadam da je dovoljno dobar.
Do sljedećeg puta :)