Oops! This image does not follow our content guidelines. To continue publishing, please remove it or upload a different image.
Pričala sam o tebi kao Dante o Beatrice. I Petrarca o Lauri. Pjevala sam o tebi kao o nekom svijetu nepoznatom grčkom bogu. Bio si moja Selma, i moja Meri, i moja Alma. Ali ja, ja sam bila tvoj ludi pjesnik, tvoja Matilda, tvoja djevojčica koju si omotao oko malog prsta. I nisi puštao.
Sjećam se tvojih očiju. Izgledale su kao da su zarobile koru stogodišnjeg hrasta, i užareno željezo, i komadiće zlata u svoje okrilje. I tvoj jedinstven hod, oh! Prepoznala bih ga gdje god me možeš zamisliti!
Tvoj glas je zvučao poput najdublje udaraljke, sladak kao med, taman kao crna čokolada. Hrapav poput ručnika, nježan poput oblaka. Voljela sam tvoj glas. Bio je smirujuć.
Lutali smo hodnicima sreće, predulazima ljubavi,ševeljali smo dvorištem strasti. A na kraju smo se okrivili.
Jer što svi ljudi mogu? Hvaliti i kriviti. To je ljudski um, to je ljudska priroda.
Ne, ne pričam ti ovo zato što žalim. Pričam zato što sam sretna zbog svega što se dogodilo.
