svaka duga pjega

xxxiii. osjećaji

jednom smo ja i ti sjedili na kauču u hodniku hotela i upitala sam gdje osjećaš. zbunjeno si me pogledao, a onda upitao da ti pojasnim svoje pitanje.

"ne znam. gdje osjećaš... strah?"
pokazao si mi svoje rebro, rekao si da pauci izlaze iz tvojih pluća i šire se po čitavom tijelu.
ja sam pokazala na svoj vrat. valjda me davi, rekao si. Potvrdila sam.

ja svoju ljutnju držim u grudima, ti u rukama. osjećam tugu u plućima, ti na ramenima.

razgovaramo o tome dok nismo došli do ljubavi i ja osjećam strah dok pokazujem na vratnu žilu.
što ako ti ljubav osjećaš negdje drugo? što ako je samo požar, a ne lagana vatrica koja grije? što ako je ne osjećaš uopće?

pokušavam promijeniti temu, pitam te gdje je tvoj instinkt za bijeg (donji trbuh, oboma).

pogledao si me, nakon odgovora na pitanje.

"ja ljubav osjećam svugdje," uzeo si mi ruku, "prožimlje me čitavog, poput sunca koje me guta. kao da bivam proždrt i ti me čitavog popunjavaš. one prostore koji su bili prazni."

pokušavam se našaliti, "ljudska tijela su devedeset posto praznog prostora."

nervozno sam se nasmijala (paukovi niz kralježnicu, ponestaje zraka.)

uzimaš mi drugu ruku i stavljaš je na svoj topli obraz.

"svugdje."