svaka duga pjega

xix. njegove navike

Voli nestajati. Puno. Znam kad nešto nije u redu. Obuje svoje smeđe istrošene čizme, prođe rukom kroz kosu i nestane. Mobitel ne nosi.
Nitko ga nikada nije zaustavio. Znamo da će se vratiti kad mu bude bolje.

Puno crta. Nikome nikada ne pokazuje crteže, i nitko ne zna što crta. Znamo da mu pomaže, pa ga samo pustimo na miru.

Voli brati cvijeće. I davati meni iste cvjetove koje je pronašao u parku.
Svako jutro, pije kavu za doručkom.

Voli nositi moju torbu kada trčimo. Nikada ga nitko nije upitao zašto je nosi. Niti je ikada objasnio. Samo je uzme i to je naš znak da trebamo trčati.

Njegovi strahovi priječe put njegovoj sreći. Njegovi ožiljci su očiti. Nikad ih ne spominjemo. Ni njegove roditelje. Ni sestre.
Znamo da ga to muči.

Nije nesretan, nikako. Nije ga teško nasmijati ili ga natjerati na šalu. Samo treba znati što i kada treba reći.

Voli dodir. U svakom pogledu. Dira moj nos, pa palčem prelazi preko donje usnice, pa grli, pa me ljubi u čelo. Voli se igrati mojim rukama.
Kaže da ga smiruje. Nikada ga ne pitamo ništa o tome. Znamo da neće odgovoriti.

Ne voli se mijenjati i uvijek nosi tamne boje. Kaže da izgledaju elegantnije. Slažem se. Nitko ga ne može zamisliti u žutoj majici.
Svejedno znamo da je nikada neće nositi.

Trenira borilačke sportove. Podučava me samoobrani. Kaže da voli da se osjećam sigurno. Znamo da ima još razloga i trauma koje se kriju iza tamnih očiju. Nitko se nikada nije usudio priupitati ga.
Osim mene.

Znamo da smo zaljubljeni. Nijedno se to nikada nije usudilo priznati.