IV- Prekid

134 6 0
                                    

Donna je sjedila na krevetu svoje sobe. Učila je povijest. Mrzi povijest, ali što se mora nije teško. Zapravo je teško, ali se mora. Mobitel joj je zazvonio. Alan. Je li ovo pravi trenutak da mu kaže? Ne, još nije spremna. Neće se javiti. Ta misao ju proganja već danima, tjednima... Opet zove. Mobitel zvoni i nikako da prestane, kao da zvoni cijelu vječnost. Ne može se koncentrirati na ništa. Pali televiziju. Sapunica, ništa. Vijesti, ništa. Reklame, ništa...

Bila je sama kod kuće. Mama i tata otišli su u posjet nekim susjedima. neće ih biti još barem 2 sata jer moraju otići i do supermarketa. Upalila je radio i stavila svoj omiljeni CD. Odlučila je malo vježbati. Mora si skrenuti misli od povijesti, od Alana. Mora isprazniti glavu. Tek što je počela, netko je pozvonio. Ugasila je radio. Dok se spuštala niz stepenice, viknula je:

-Stižem.

Otvorila je vrata, a pred vratima, ni manje ni više nego Alan.

-Što ti radiš ovdje?- upita

-Ne smijem doći posjetiti svoju curu? A uostalom nisi se ni javljala na mobitel.

-Vjerojatno nisam čula.- slagala je i polako se odmaknula od vrata da uđe.

-Znam da se nisi baš najbolje osjećala onaj dan pa sam došao vidjeti kako si. -Sjeo je u fotelju u dnevnom boravku.

-Aaaaa... Hvala, baš si drag. Ne bolje sam, nije mi ništa, bilo je nešto... bezveze. Što ćemo sad?

-Pa ne smijem te prekidati. Ja sam došao k tebi. Što si radila?

-Išla sam vježbati, ali nema veze.

- Sama si?

-Da. Starci su u gradu. Znaš, sad kad si već tu... moramo razgovarati.

-Uuuuu .... razgovarati.- rugao se.

-Ne ozbiljno.

-U redu naravno. Ozbiljan sam.- vidjelo se da mu nije svejedno.

-Slušaj,..- započela je.

Zazvonio mu je mobitel.

-Oprosti, samo sekundu. Halo? Da. Da. Evo stižem odmah.- poklopio je slušalicu.

-Moram ići. Nastavit ćemo drugi put, taj ozbiljan razgovor.- ustao je i krenuo prema vratima. Već je skoro izašao kad je viknula:

-Čekaj! Stani...

Polako se okrenuo i rekao: -Ali moram ići...

-Prekidam s tobom.

-Štooo?

-Žao mi je.- okrenula je glavu.

-Ozbiljno? Zašto? Što?- glava mu je bila prepuna pitanja. Nije znao što se događa.

-Najozbiljnije. - mislila je da će početi plakati.- Možemo li porazgovarati o svemu večeras. Znam da sad moraš ići, a osjećaji će se malo sleći.

Otišao je tiho, bez pozdrava.

Donna je ostala sama, u tihoj, velikoj kući. Sasvim sama. Otišla je do sobe plačući i razmišljala: Morala sam to napraviti. Osjećam se grozno. Nisam smjela. Kako ću ga večeras vidjeti. Dramatično se bacila na krevet i plakala u jastuk.

***

 Sastanak s Alanom dogovorila je u osam ispred škole. Otići će na piće i porazgovarati. Koliko teško može biti? pitala se. Sedam je sati. Treba joj 20ak minuta do škole. Bolje da se počne spremati. 

-Ništa od povijesti danas. Danas pišem svoju povijest.

Umila je lice. Otuširala se. Sve je radila nekako usporeno. Obukla se presvečano za piće i razgovor. A definitivno presvečano za sastanak iza škole. Smatrala je da tako treba biti. Malo parfema sa svake strane, mobitel u jednoj ruci, ključ u džep.

-Idem.- viknula je roditeljima.

-Lijepo se provedi i nemoj dugo.- nisu imali pojma što se događa. Trebala bi ima reći. Sviđa im se Alan. Reći će im kad sve završi.

Hodala je uz cestu polako. Udisala svježi svibanjski zrak. Proljetno predvečerje miriše prekrasno. Auti prolaze. Svi nekud žure. Tko zna gdje? Tko zna što misle? U kakvim su problemima?





-





-




Boli me glavaWhere stories live. Discover now