Boli me glava

XIX- Prvi posjet

Thomas je otišao pokupiti djecu kod mame. Donna je bila sama u kući. Čula je ritmično kucanje sata i ništa više. Nije voljela samoću. Možete li vjerovati da ikoja mama kaže da ne volim barem malo mira i vremena samo za sebe? Donna to nije voljela ni od kada. Par sati dok je radila i trenirala, ali to joj je bilo i više nego dovoljno. Pustila je pjesme na mobitelu dok se spremala. Obukla je trenerku, a kosu je svezala u rep. Alan joj je poslao popis stvari koje je htio da mu donese. Nešto hrane i cigarete. Poslao joj je i svoju adresu. Prvi put će vidjeti njegov stan. Tek je sada shvatila koliko ne zna o njemu. Pretpostavljala je da živi sam, ali možda ima i cimera. Zašto nema nekoga tko mu je ovo mogao obavljati osim nje? Zar nema prijatelje ili kolege s posla s kojima je dobar? On nikad nije bio previše društvena osoba, ali u srednjoj je uvijek bio dobar sa svima. Doduše, s nikim predobar, ali svi su ga voljeli? No, jesu li zaista?

Donna je namirnice pokupila u supermarketu u njegovom susjedstvu. Nikad nije bila u ovom dijelu grada. Odlučila je prošetati do njegove zgrade. Susjedstvo se činilo neobično tihim za ovo doba dana i nekako drugačijim od onoga što je Donna navikla. Na ulici, prolazeći između zgrada nije srela mnogo ljudi. Srela je samo jednog Indijca i nekoliko mačaka. Kvartovski kafić bio je zatvoren, a smeće je prepravljivalo kante. Da ne govorimo da nitko nije reciklirao. Donnu je uhvatio neugodan osjećaj. 

Alanova zgrada je bila vrlo stara. Portafon nije radio pa je samo pogurnula ulazna vrata koja su se škripeći otvorila. Odmah ju je zapuhno snažan miris piva  i mokraće. Nije znala je li to ljudska mokraća ili se neki pas ili mačka uvukao na toplo preko noći. Nije željela ni pogađati. Donna nije voljela gledati horor filmove, ali nije se bojala. Samo, nebi baš ni htjela ostaviti djecu ovdje samu. 

Penjala se na treći od četri kata. Na dizalo nije ni pomišljala. Donna inače nema baš prijateljski odnos s dizalima, a posebno otkad je jednom zapela  u njemu. Jest da je bila sa svojom dobrom prijateljicom Sarom koja ju je cijelo vrijeme nasmijavala, ali svejedno. 

Pokucala je na vrata jer zvono nije radilo. Čula je samo tihi uđi. U stanu je bio potpuni mrak. Zaudaralo je na ustajali zrak, znoj i dim od cigareta. Zatvorila je vrata i prošla kroz uski hodnik u kojem nije bilo ništa osim starog ormarića pretrpanog cipelama i ogledala.

- Ja sam.

- Eej. - promrmljao je Alan koji je ležao na kauču.

- Mogu li malo otvoriti prozor.

- Probaj.

Donna je podigla rolete i pustila svjež zrak i danju svjetlost unutra.

- Uuuuu... ZAtvori, boli me glava od svijetla.

Donna je ponovno spustila rolete, ali prozor je ostavila napola otvoren, iako je bilo poprilično hladno.

- Jesi bolje? - priupitala je

- Valjda izgledam bolje.

Krenula je ostaviti punu vrećicu namirnica na kuhinjski stol. Tek se sada stigla osvrnuti po sobi. Kuhinja i dnevni boravak bili su jedna uska prostorija. Na sredini je bio postariji drveni stol. Lijevo od njega mala, nespretno složena kuhinja. Nije baš puno kuhao, činilo joj se, a ikad je nije baš čisto za sobom. Sudoper je bio prepun neopranog posuđa. Na štednjaku je bila kutija pizze u kojoj su ostala dva komada pizze s gljivama. S desne strane stola bio je trosjed na kojem je Alan sada ležao, zamotan u deku i rukom prekrivao glavu koja ga je čini se još boljela od naglog osvjetljenja. Ispod trosjeda nekoliko praznih limeni piva. Nasuprot njemu bio je jedini noviji predmet u stanu- televizor.

Kada je vidio da se Donna osvrće po stanu Alan je samo rekao:

- Inače je urednije, kunem se.