X- Iščekivanje

85 6 1
                                    

Donna je stajala u bolničkom hodniku ispred sobe 105. Sjetila se jedino Alanove majke i mlađeg brata. Majka ju je jako voljela dok su bili skupa. Nastavila ju je pozdravljati i nakon što su prekinuli. Nije ju vidjela toliko dugo. Baš ju je zanimala kako izgleda, je li dobro. Pokušala je skrenuti misli. Baš si glupa Donna, je li dobro pa biti će odlično kada čuje što joj je sa sinom. Ne okrivljuj sebe pa nisi ti kriva.  Ali kako će doći pa oni niti ne žive tu. To nije njezin problem. Morala ih je nazvati. Ali nije imala njezin broj. Sinulo joj je. Kontaktirat će Jamesa (mlađeg brata) preko facebooka. Poslala mu je poruku.

Molim te odgovori...

 I stvarno je nakon samo nekoliko sekundi.: Bok Donna, što trebaš. -glasila je poruka

Molim te pošalji mi svoj broj stvarno se moramo čuti, hitno je.

u redu evo. nadam se da se nije dogodilo nešto loše.

Nije ništa odgovrila, samo ga je nazvala i prepričala onoliko koliko je znala.

- Hvala ti puno ja i mama ćemo doći što prije budemo mogli.

-Nema problema. Sve će biti u redu. Pozdrav. - nadala se da će se ono što je tako sigurno rekla i obistiniti.

James zvuči tako odraslo. O njemu nije ni razmišljala. Zadnji put kad ga je vidjela bio je još mali dječak. Išao je u 1. razred. Sad je već sigurno gotovi i s fakultetom ako je studirao. Na brzinu je kalkulirala u glavi. Koliko može imati godina. 25? 26?

Mobitel joj je zavibrirao u ruci. Poruka od Thomasa. U ovoj strci nije ni shvatila koliko je vremena prošlo,a nije se javila. Nazvala ga je.

Eej, Thommy u bolnici sam... Ne, ne nije mi ništa... Jedan moj prijatelj iz srednje škole... pa zvali su mene da dođem... čini se da je izgubio pamćenje... Ne, ne trebaš ostani s dečkima... ne znam kad ću se vratiti. Večerajte bez mene.

Sjedila je u hodniku. Čekala je,a nije znala što čeka. Kakva je sad procedura, što će se dogoditi. Dok je tako sjedila, um joj je nekako bio prazan, nije znala o čemu da razmišlja. Načula je razgovor dvojice koji su sjedili nekoliko stolica dalje od nje. Bili su to mlađi dečki. Oko dvadesetak, najviše dvadesetpet godina. Prvi je imao sivu majicu s kapuljačom. Bio je nekako nervozan. Drugi, vjerojatno njegov najbolji prijatelj, imao je rasparane traperice podvrnute tako da mu se vidio gležanj, tamno zelenu majicu dugih rukava i bijele tenisice. Bile su toliko bijele, kao s reklame za sredstvo za uklanjanje mrlja. No, nebitno. Uspjela je uhvatiti samo dio razgovora, ali činilo se kad da prvi prijatelj očekuje dijete. Zapravo žena mu je upravo tu negdje u bolnici. To joj je malo skrenulo misli. Sjetila trenutka kad je i sama u ruke primila svoj malo čudo.

Čekala je već skoro sat vremena. Mladi tata i njegov prijatelj su već bili otišli. Vani se polako smračivalo, no nije ni čudo kad zimi mrak pada već oko pet sati. Nije više znala ni treba li čekati, što čeka i hoće li se što dogoditi. Vidjela je medicinsku sestru kako se približava hodnikom, no nije znala ide li k njoj. I nije neko čudo vidjeti medicinsku sestru u bolnici. Sestra joj je prišla i  rekla je da se probudio i da ga može ući posjetiti, napravili su iznimku jer ona ipak nije član obitelji.




Boli me glavaWhere stories live. Discover now