Boli me glava

XVI- Povratak na staro

Prošlo je skoro mjesec dana od Alanove ozlijede. Dvostruko duže od onoga što su doktori predviđali. Dona ga je posjećivala koliko je mogla. Jučer je dobila poziv iz bolnice. Otpuštaju ga. Doktori su pristali, iako mu ona nije u nikakvom krvnom srodstvu i unatoč tomu što on ima bližu obitelj, da će ipak kontaktirati s njom o svemu što je u vezi s gospodinom Alanom Backmanom. Otišla je u bolnicu pokupiti stvari koje mu je posudila. Porazgovarali su, ali vrlo kratko. Rekla mu je da ako išta zatreba kod nje je uvijek dobrodošao. Donna je obećala da će ga posjetiti i u njegovu stanu. Medicinska sestra dala im je upute kako previjati ranu kada dođu kući jer još nije bila u potpunosti zacijelila nakon operacije. I to je bilo to. Ovih mjesec dan bilo je vrlo stresno, ali možda i najzanimljivije razdoblje u njenom životu posljednjih nekoliko godina. Imala je vrlo zanimljiv život, nije se mogla požaliti, puno je putovala, izlazila, stvarno uživala u životu, ali činilo se da je to prestalo posljednjih nekoliko godina. Nije to htjela priznati, ali nekako joj je život postao jednoličan. Svakodnevica i ništa više. Njen omiljeni izraz iz jedne knjige bio je "akromatska monotonija". Zato je obožavala odlaziti Alanu u posjet u bolnicu, razgovarati s njime, prepričavati događaje, smijati se... Bilo joj je neizmjerno drago što je sve to toliko dobro završilo, ali bila je ujedno jako tužna što njihovo druženje završava. Da, sada znaju da žive u istom gradu i mogu otići na kavu i družiti se izvan bolničkih zidova, ali to nije to. On više ne ovisi o druženju s njom. Sigurno ima svoje društvo s kojim izlazi i druži se nakon posla. Doduše nijedan od njih nije ga došao posjetiti u bolnicu. Toliko o tom prijateljstvu. Dobio je samo poziv s posla zašto nije došao i hoće li uzeti godišnji ili bolovanje. Ukratko ako se dosada nisu imali potrebu družiti, bojala se da neće ni od sada.

***

Život se nastavio odvijati kao i do sada. Bivalo je sve toplije. Bližio se Thomasov ponovni odlazak na brod. Ostalo je još samo mjesec dana do ponovnog tromjesečnog rastanka. Kad god se taj datum bližio Donna i Thomas pokušavali su provoditi što više vremena zajedno.  Djecu su odveli kod Thomasove majke koja je živjela u maloj kući na selu otprilike dvadeset minuta vožnje udaljene. Djeca su voljela provoditi vrijeme kod bake. Mogla su se igrati u vrtu, trčati po livadi i jesti bakine kolače. Thomasova majka bila je u mirovini i živjela je sama tako da su dani kada su joj unuci dolazili prespavati bili stvarno dragocjeni. Živjela je skromno i starački, pomalo i usamljeno. Imala je sve što je trebala, Thomas se osobno za to brinuo. Njegov odnos prema majci bio je vrlo zaštitnički nastrojen i trudio se da joj nikad ništa  ne nedostaje, ali znao je da ona nema baš mnogo prijateljica jer se tek nedavno doselila ovdje na selo kada joj je stari stan postavo prevelik i preskup za održavanje. Thomas je tu ponovo pokušao intervenirati i ponudio je plaćati čistaćicu i dio stanarine, ali njegova majka nije to htjela prihvatiti. Naučila je biti samostalna, nažalost na teži način. Jedina prijateljica bila joj je susjeda koja je ponekad dolazila na kavu, ali Thomas je znao da odlazak njegovog oca, ako ga više može tako zvati, nikada ništa neće nadomjestiti.