XI- Ponovni susret

74 6 0
                                    

Tiho je ušla u sobu. Svi su joj se osjećaji pomiješali. Imala je neku tremu kao pred nastup. Dlanovi su joj se znojili, a srce je kucalo prebrzo.

-Bok- on je prvi pozdravio.

-Bok - prišla je krevetu- Kako si?

-Vidiš i sama.- nasmijao se.

Taj je osmijeh nekako olakšao situaciju iako je znala da mu nije do smijeha.

-Boli te?- još uvijek je govorila nekim polu-šapatom. 

-Malo.

-Jesi umoran?- postavljala je pitanja na koja je moga kratko odgovoriti iako je bilo toliko toga što je htjela prije pitati, ali nije ga htjela umarati.

-Pa malo.

-Da izađem?

-Ne budi tu. Sjedi.

Sjela je na krevet. 

-Treba li ti išta?

-Ne. Samo budi tu.

Gledali su se. Toliko se dugo nisu vidjeli, a nisu si imali što za reći. 

-Sve će biti u redu.- započela je prva

-Ne boj se za mene ja sam uvijek pozitivac. Znam da hoće.

Opet su zašutjeli. Tišina je bila tako neugodna. Ovaj je put on započeo:

-I dalje si prekrasna.

Ova ju je rečenica toliko iznenadila.

- Ajme, hvala. Nisam ovo očekivala.

-Ne brini, ne tražim isto zauzvrat.

-Ne i ti si ostao isti, stvarno. 

-Znam da si pristojna moraš to reći.

-Ne stvarno to govorim.

-Ostao sam isti. Je li to kompliment ili?

-Znaš da ja mislim samo dobro o svima, posebno o tebi.

-Znam. Tražiš lijepo u stvarima i dobro u ljudima.

-Mozak ti stvarno dobro radi usprkos nedavnom udarcu.

Nasmijao se. Atmosfera se malo opustila.

- Nismo se vidjeli skoro 20 godina. Što se promjenilo?

-Znaš uobičajeno. Fakultet, udaja, djeca, posao. Kod tebe?

-Zapravo ništa.

-E to je nemoguće.

-Zapravo, moguće je. Nisam se puno promijenio od srednje. Da sam se uozbiljio ne bih sada bio tu. Pričaj mi. Izgleda da ti imaš što za ispričati.

Razgovarali su još dugo tako o njezinom životu. Zapravo ona je razgovarala. On je samo slušao.

Medicinska sestra prekinula je razgovor.- Izađite na sekundu gospođo.

-Brzo se vraćam.- ustala je s kreveta i nasmiješila se Alanu.

Vani su stajali James i Abby baker, Alanovi brat i majka. 

-Donna- uzviknula je gospođa Baker.

-Abby- sa smješkom je otrčala gospođi Baker u zagrljaj. Dosta je ostarjela, pomislila je Donna, ali znala je da je to i dalje ona stara gospođa Baker koja joj je već pri prvom upoznavanju dopustila da je zove imenom (zapravo inzistirala je na tome). Abby je bila punašna i stvarno duhovita gospođa. Majka puna ljubavi, ali i zabavna i nasmješena u isto vrijeme. Taj osmijeh danas je nekamo nestao.

-Ajme, Donna

-Ne brinite se dobro je on- odgovorila je, ovaj put uvjerena u svoje riječi Donna.

-Jamese, kako si ti?- s njim je prije imala odnos kao s mlađim bratom. Zagrlila ga je. James je uzvratio čvrstim zagrljajem, ali to nije više bio onaj James kojeg je poznavala. Da ga je vidjela na ulici bila je poprilično sigurna da ga ne bi prepoznala.

-A znaš uobičajeno, još par ispita do diplome, radim, bavim se rukometom- gledala ga je dok je govorio. Nije mogla vjerovati kako gospodin i gospođa Baker prave lijepu djecu. - Znaš da je  Alan uvijek bio onaj koji je stvarao frku.

-Kako vam je tata?

-Umro je prije dvije godine. Rak pluća.

-Stvarno mi je žao. Nisam znala.

-Nisi ni mogla. U redu je.


Boli me glavaWhere stories live. Discover now