Kralj strasti [✔]

Poglavlje treće

Ne znam gdje se nalazim. Oko sebe vidim tamnu spavaću sobu i pogled na Sarajevo. Veličanstven prizor moga rodnoga grada osvijetljen u najljepšim noćnim bojama. Nekako sam se uspjela podignuti iz kreveta. Kraj njega vidim čašu vode i tabletu protiv glavobolje na radnome stoliću kako su uredno postavljene. Popijem je i skroz se ustanem iz kreveta. Shvatim tada da nisam više u svojoj haljini već u muškoj majici. Koji đavo se desilo?

Posljednje čega se sjećam je Larisa kako vodi Aureliju prema autu i...ma daj, nije valjda? Izašla sam iz spavaće sobe i našla se na velikome hodniku. Kuda sad? Moram pronaći Aureliju, ili po mogućnosti Larisa. Ne mogu da vjerujem da ga sad želim pronaći...

Hodala sam hodnikom sve dok nisam došla do kuhinje gdje sam ga uočila kako sjedi u trenerci. Bio je bez majice i izgledao zgodno. U đavola, koliko je godina prošlo, a i dalje tako govorim za njega...

"Ustala si?" Nisam ni shvatila da je stojao ispred mene. Šta mi se dešava? Zašto baš večeras moram da se suočim sa njim?

"Očigledno, nisi ćorav sigurno čim si me presvukao u svoju majicu", odvratim bijesno, ali letimično ga odmjerim. Te pločice...ne mogu, a da ne pomišljam krenuti rukom da ih diram.

"Bilo mi te žao da spavaš u nekoj neudobnoj haljini."

"Pa si sebi dao za pravo da me skidaš?" Prekrižila sam ruke i pogledala ga. Bio mi je blizu, malo previše blizu po mome ukusu. Izmaknula sam se.

"Gdje je Aurelija?" Nastavila sam postavljati pitanja. Krenula sam u kuhinju kako bih se napila vode. Glava mi je bila malo bolja, ali još uvijek je pulsirala.

"Spava, smjestio sam je u gostinskoj sobi."

"A ona soba gdje sam ja sad bila je?"

"Moja", umalo da nisam pljunula vodu koju sam krenula popiti. Zašto se sudbina upravo sada želi igrati sa mnom? Baš kada sam krenula dalje sa životom?

"Larise..."

"Dalija nemoj započinjati."

"Ne znaš ni šta sam željela reći", pomrsim. Otežava mi ovu situaciju još više.

"Dalija, nisam te mislio večeras uznemiravati, znam da me mrziš", govorio je tiho. Izgledao je trenutno ranjivo, a mrzila sam ga takvoga gledati. Koliko god ja možda bila bahata prema njemu i bezobrazna, ja njega nisam mrzila. Ne želim da ga mrzim, ne mogu. Voljela sam ga nekad tako jako, a i sada kada gledam tog muškarca da stoji ispred mene, ljepši nego ikada prije, nisam sigurna da li sam prešla preko njega u potpunosti.

"Ne mrzim te", to su bile jedine riječi koje sam sad uspjela izbaciti iz sebe. Gledala sam kako mi je prilazio sporim koracima. Polako je podignuo ruku i prislonio ga na moj obraz, pogladio me je nježno. Naježila sam se na taj dodir i od naleta užitka sklopila sam oči, upijajući taj dodir jer će vjerovatno biti i posljednji.

"Zaželio sam te se Dalija", šapćao je tiho kraj moga uha. Stavila sam svoje ruke na njegova ramena. Svoje je ruke položio oko moga struka i privukao me u zagrljaj.

"Da si se zaista zaželio došao bi da me vidiš", mrmljala sam tiho uz njegov zagrljaj. Prokletstvo, ovo ne bih trebala raditi.

"Mislio sam da me mrziš."

"Zašto bih te mrzila?"

"Jer sam otišao, jer se nisam vraćao, jer se nisam nikada usudio javiti i suočiti."

"Ne mrzim te zbog toga." Rekla sam i izmaknula se od njega.

"Samo sam se osjećala, a i sada se osjećam povrijeđenom i razočaranom jer nisi mogao na ljepši način reći da prekidamo."

"Nismo prekinuli, nisam to želio." Počeo se pravdati.

"Larise...meni je to prekid, otišao si bez da sam išta od toga znala, nisi mi odgovarao na poruke, pozive, ništa..."

"Znam, znam da sam pogriješio, ali ne znaš razlog."

"Zar postoji dovoljno opravdan razlog za takvo što?"

"Dopusti mi da ti objasnim", ponovo mi se približio, ali sada se sagnuo prema mojim usnama i letimično prebacivao pogled na njih.

"Dopusti mi da se iskupim za sve ove godine koje nisam mogao biti kraj tebe..."

"Larise prestani...više pričati", pomrmljala sam, osjećajući kako mi srce kuca sve jače, a ja sve teže dišem na ovoj maloj distanci od njegovih usana.

"Znam da ovo želiš, baš kao i ja."

"Uvijek si znao", šapnula sam trenutak prije nego je spustio svoje usne na moje. Poljubio me oprezno, kao da se plašio da će se probuditi iz sna. Nježno je prelazio svojim jezikom po mojim usnama, istražujući. Ubrzo se taj nježni poljubac pretvorio u nešto grubo, brzpo, stranstveno.

Teško sam hvatala dah, ali se nisam usudila izmaknuti od njega i ovoga poljupca, previše mi je riskantno sada da se izmaknem. Tako mi je ovo falilo. Ovo je budilo buru emocija u mome tijelu, kao nikad prije, nijedan nije uspio ovo što je on uspijevao sa mnom. Nijedan. Čak ni Amar.

Znam da pravim grešku, da sam sad prevarila Amara, ali ovo je sad bio samo dokaz da sa njim veza nije bila stvarna koliko ovo što trenutno se dešava sa Larisom.

Ne znam ni kako smo ponovo dospjeli do njegove spavaće sobe, ali sam se ubrzo našla na njegovom krevetu, a on preko mene. Ljubio me kao da ne postoji sutra. Prelazio je sa mojih usana na vrat, ostavljajući vlažne poljupce. Izvijala sam se dok je rukama prolazio oko moga struka ispod majice.

Ovo večeras je greška.

A/N

Mislite li da je Laris zaslužio drugu šansu? :)