Kralj strasti [✔]

Poglavlje sedmo

Imate li i vi jednu osobu koja je promjenula vaš svijet? Ona jedna osoba koja će vam ostati upamćena do kraja života?

Ljubav je čudna stvar. Navikneš se na tu jednu osobu nesvjesno, uvuče se tiho u tvoj svijet i promjeni ga iz korijena. Učini ga ljepšim i jednostavnijim, čini te sretnim i ispunjenim.

Dalija je bila djevojčica tada, ali sam odmah znao da je mnogo zrelija nego je izgledala, razmišljala je zrelije i imala sasvim drugačiji pogled na ovaj svijet nego ostatak djevojaka koje sam imao prilike upoznati.

Ne znam da li me privuklo to, ili njene plave oči koje su slutile na nemirni okean u ranom ljetnome danu. Možda je sve u vezi nje počelo da me privlači. Sjećam se kako me odbijala za poljubac govoreći kako se opasno moram potruditi za njega, tada sam trebao odmah zakočiti i krenuti dalje jer ja nisam u tom vremenu bio tip koji bi pstao na samo jednoj, ali ona je postala izuzetak. Činila se tako odbojnom, a opet privlačnom istovremeno.

Zavolio sam je svakim danom za trunčić više, a da toga nisam bio ni svjestan. Navikao sam se na njenu pojavu, na to da me izaziva, na to da je zagrlim jako i ne puštam brzo iz zagrljaja. Navikao sam se na to da vodimo razgovore, kasno u noć šaljemo sebi poruke i pišemo o svemu mogućem.

Vjerovao sam joj, mogao svoju ruku u vatru da stavim za nju. Vidio sam u njoj prijatelja i nešto više od toga, ali ja i mona luda glava u tom periodu se plašio izazova. Za mene je prioritet bilo da iskoristim do maksimuma, zabavim se i izbjegavam vezivanje te pobjegnem kada dobijem što sam želio.

Ona me naučila da cijenim stvari koje mi se pruže, za jedan njezin zagrljaj trebalo mi je nekad i po par dana da se trudim da ga dobijem, a za poljubac u obraz i po mjesec dana. Suludo mi je to bilo, ali nešto me tjeralo i bodrilo da ne odustajem od nje. Nekako svaki put kada bih dobio taj zagrljaj osjećao bih se moćno, kao da sam osvojio trofej, a zagrljaj se činio puno više od toga, bio je poseban u odnosu na ostale koje sam dobivao.

Vrijeme je prolatilo, ja sam tada bio maturant, a onda drugi razred srednje. Preko ljeta se nismo previše čuli, tek tamo pred kraj augusta smo počeli pobekad kasno u noć da vodimo razgovore. Godilo mi je to. Tada sam se i po prvi puta otvorio nekoj osobi u potpunosti. Izbacio sam iz sebe sve, svoju prošlost, svoje muke, svoje probleme i strahove, a ona me saslušala svaki put do kraja i bez ikakvih osuđivačkih pogleda ili pogled sažalijevanja samo mi je govorila kako sam jedan hrabar momak i vrlo jak.

Tih par noći su promjenuli kod mene sve tada. Baš tada, u tih par razgovora sa njom osjećao sam one prave leptiriće koje dugo nisu kod mene bile prisutne. Brojao sam dane da je ponovo vidim, pa kada je i došao napokon taj dan zagrlio sam je najjače što sam mogao i od naleta sreće poljubio u obraz.

Ona se tada zacrvenila, a to mi je kod nje oduvijek bilo slatko. To njeno nevino crvenilo koje je pokušavala skriti od mene dok su je prijateljice zezale.

Znao sam da je neiskusna, da nikada momka nije imala niti pravu vezu, znao sam isto tako da se nikada nije ni poljubila, a sebi sam dao za cilj da budem prvi. Želim da zapamti taj prvi poljubac kao nešto najljepše u svome životu.

Dani su prolazi, a čini mi se da smo sve više se zbližavali. Nije to više bilo onako kao na početku, nešto se promjenulo. Ne znam da li sam sebi to umišljao u glavi, ali postala je puno opušenija i samopouzdanija. Tada sam shvatio sa je u potpunosti sazrijela u jednom vidu gledanja te da je bila spremna na izazove, a ja? Ja sam se zaljubio u nju preko ušiju i činio sve da dobijem par minuta sa njom nasamo.

Tog jednog listopada nam se desio i prvi poljubac. Bura emocija je prošla kroz moje tijelo, zadrhtio sam kada su nam se usne spojile, a kod nje sam tada mogao osjetiti da se isprva šokirala i ukočila, a ubrzo poslije toga u potpunosti prepustila i počela uzvraćati poljubac. Tada je započela naša priča i da sam tada imao pamet koju sada imam ne bih neke greške učinio za koje se kajem i danas dani i za koje nikad neću moći da prežalim.

Izgubio sam osobu koja je promjenula moj svijet i učinila ga cijelim. Izgubio sam Daliju svojom nepromišljenošću i neozbiljnošću. Ali prije svega sam ju izgubio zbog toga što me bilo strah. Nisam želio vezivanje, plašio sam se gubitka i sada sam izgubio upravo zbog toga sve ono što mi je dalo smisla u ovom bjednome životu.

"Sve si riješio sa njom?" Upitam Aresa poslije dva dana neviđenja, izbjegavao sam da budem iskren susret sa njim jer nisam ni znao kako će odreagovati kada shvati da je bio moj plan da dovedem Aureliju ovdje.

Šutke me gledao, a onda mi prišao i zagrlio me bratski kao nikad do sada. Isprva sam bio iznenađen njegovim postupkom, ali ubrzo uzvratim taj zagrljaj i čujem kako mi tiho zahvaljuje.

Poslije toga nismo više spominjali tu situaciju, niti smo previše ni pričali o tome kako se pomirio sa njom. Sve što znam jeste da sam iznimno sretan što je sad mirnoga srca i ima ženu koju voli, a i ona njega.

Jednim dijelom sam opet osjećao se sjebanim, s obzirom da sam i ja mogao ovako sad biti, ali sam sebi sam kriv zbog svojih postupaka. Proklinjem se zbog toga.

Nadam se da će makar Dalija uspjeti nastaviti dalje poslije ovoga svega, učinit ću od sada sve da joj više ne stajem na put. Ne želim da zbog mene ispašta i ne doživi svoj sretan kraj kad ja nisam u stanju za to.

A/N

Obećavam da će za nekoliko nastavaka početi prava radnja, ali za sada želim da vam što jasnije bude njihov odnos i prošlost kako ne bi došlo do komplikacija ❣