Kralj strasti [✔]

Poglavlje jedanaesto

Bilo je pola tri iza ponoći, a zabava još uvijek ne vidi svoj kraj. Laris me izbacio iz takta i ne mogu sebi pomoći, a da neprimjetno bacam poglede prema njemu. Sjedio je za stolom i ispijao po Bog zna koju čašu šampanjca dok sam ja uz Bog zna koju već pjesmu plesala.

Aurelija je zajedno sa Aresom sjedila i dok su izmjenjivali neprimjetno koji poljubac u vrat steže me nešto u želudcu. Željela sam i ja to da doživim, da osjetim kako je biti voljen i kako je to imati uzvraćena osjećanja.

Da me ne shvatite krivo, Amar me volio, zaista jeste, ali ja njega čini mi se kroz svo to vrijeme nisam uspjela zavoljeti toliko jako kao što je on mene. Nisam mu mogla uzvratiti istu količinu osjećanja.

Mi foliramo da lijepo nam je,
A pobjegli bi rado ja i ti,
Da ponovimo što radili smo,
A pravimo se ko da nismo.

Pogled mi ponovo padne na Larisa koji me u tom trenutku već posmatrao. Njegove plave oči okrznu moje i zadrže pogled dok ispije svoj šampanjac.

Sve bi sve bi ja i ti
Kad nas niko ne vidi,
Al noćaš slagat ćemo ljude.
Osjećanja krićemo,
Prijatelji bićemo,
Što tajno, tajno se ljube.

Skrenem pogled. Slabo mi je, trebam zraka. Izlazim na balkon sa stražnjeg ulaza i stanem kraj ograde bacajući pogled na jedan dio Sarajeva dok udišem hladni vazduh.

Hladno mi je, ali me briga. Ne mogu više izdržati tamo u prostoriji gdje me on gleda, a ja se pravim da mi je svejedno. Ne mogu, jednostavno mi je teško i pokušati. Pjesma me još dodatno ubija zajedno sa njim.

Neko mi dođe za leđa. Miris šampanjca pomješan aromom ambera i muškog znoja mi odaje ko je, a da se ni ne okrenem.

"Šta ćeš ovdje? Jel osjetiš kako je hladno vani?" Njegov glas je promukao i pijan, ali je i zabrinut. Okrenem glavu prema njemu i vidim da me odmjerava oprezno i sa neobjašnjenim sjajem u očima.

"Dobro mi je ovako", odvratim sliježući ramenima. Stane kraj mene, a ja se ne bunim. Pijan je, sutra se neće više sjećati ničega i to me tješi jer želim mu biti blizu.

"Prehladit ćeš se Dalija."

"Sama ću sebi biti kriva onda."

Odpuhne i skida svoj sako koji poslije toga prebaci na moja ramena. Vrhove njegovih prstiju mi pri tome dodiruju dojni dio vrata i počinjem da drhtim i ježim na te naizgled slučajne dodire, a nisu ni približno slučajni.

"Šta radiš to?" Pogledam ga zbunjeno, ali i iznervirano. Ne želim njegov sako. Ne želim njegov miris na sebi jer mi samo još teže pravi. Želim ga blizu sebi, ali ne ovoliko blizu da već sljedeći dan ću da padnem u depresiju.

"Ja ću biti kriv jer ti nisam dao svoj sako da ti ne bude hladno", objasni i ponovo se nasloni od ogradu gledajući prema gradu u noćnom izdanju "a osim toga, lijepo ti stoje moje stvari."

"Larise mislim da smo već odavno razriješili naše nesuglasice."

"Možda jesmo, ali to nije ono što oboje zaista želimo, zar ne Dalija?"

Gledali smo se u tišini prvih par minuta. Skupila sam usne i obrve dok sam se suzdržavala da ne vrisnem od muke. Bio je prokleto u pravu. Nisam ovo željela, a ne znam za drugi način.

"Zašto moraš uvijek da otežavaš stvari Larise?"

"Ne otežavam, ti si ta koja sebi sama pravi pakao", sliježe ramenima i spusti pogled nekoliko sekundi bivajući tih, a onda se uspravi i okrene prema meni "izvinuo sam ti se i upravo želim da ti dokažem da mi je stalo i da se kajem, ali ti praviš pakao oboma."

"Možda želim da vidim koliko ti je zaista stalo do mene, ako već to tako tvrdiš."

"Zaista?" Cinično me upita nakrivivši glavu, ne znam šta sad namjerava jer poznavajući Larisa uvijek bi imao nešto da uzvrati, ovoga puta samo želi moju potvrdu da čuje na ono što sam rekla.

"Da, zaista Larise."

Prekrižio je ruke i počeo sporije da diše. Njegov pogled me prži i ne mogu da mu se oduprem, tamno-plave oči su postale još tamnije dok ja osjećam kako mi se grlo suši.

"Imam prijedlog onda."

"Prijedlog?" Upitam iznenađeno. Kima glavom.

"Ti i ja, narednih sedmicu dana koliko ovdje ostajem ćemo izlaziti. Ti odlučuješ vrijeme i mjesto."

"I šta time želiš postići?"

"Možda ne postignem ništa, a možda uspijem da ti objasnim i dokažem ono što nisam uspio prije mnogo godina", sliježe ramenima i spusti ruke na strani.

"Možda to nije najbolja ideja", kažem i pogled skrenem od njega.

"Dalija molim te", tiho kaže i na rubu je pogubljenosti "više ne znam na koji način bih ti mogao dokazati bilo šta kad se odupireš. Molim te pristani."

Izdahnem. Sklapam oči. Slušam automobile iz grada što se čuju i muzika koja svira iznutra. Mene će on koštati života, znam to, a u drugu ruku isto znam da ću se pokajati ako odbijem ovu priliku pitajući se iznova šta bi bilo da sam pristala?

"U redu", prošapćem "sutra u pet poslije podne kod kafića gdje radim. Nemoj da kasniš."

Laris kima glavom i krene da me zagrli zbog čega izmaknem i stavim ruke isored sebe.

"Ne nadaj se Larise ičemu."