Kralj strasti [✔]

Poglavlje sedamnaesto

Kada te jednom život krene teško je prihvatiti da je sve po tvome. Strahuješ i oprezan si u slučaju da nešto krene po zlu jer u većini slučajeva tako i bude.

Bez obzira što sam sa Larisom sad dobra strahovala sam da će nešto da se desi loše.

Spontano sam u subotu navečer sa Larisom otišla na aedrom sa kartama za Njujork. Sve se odvilo tako brzo, a opet je bilo tako jednostavno riješiti moj odlazak. Čim smo ušli u avion i sjeli za naša sjedišta osjećala sam količinu sreće i olakšanja, ali i uzbuđenosti što ću vidjeti Aureliju.

Uprkos tome što je prošlo tek dvije sedmice od našeg zadnjeg viđenja bila sam svjesna da se više nećemo moći vidjeti kad god smo to htjele. Njena odluka da se preseli sa Aresom u Ameriku je bila prilično jasna i prije nego što su se zaručili, samo što tada nijedna od nas nije znala koliko će nam ostati vremena do toga.

Mislila sam kako će mi biti gore bez nje, ali na moju sreću je baš tada došla moja komplikacija i smetnula me sa tih misli. Međutim, šta će biti ako ovo između nas ne bi uspjelo? Zapravo, nisam željela ni razmišljati o tome.

Kada smo stigli u Ameriku bilo je već kod njih rano jutro, bez pretjeranog razmišljanja sam se složila sa Larisom da ostanem kod njega u stanu. Možda je bilo isuviše rano, ali kako se kaže, kada osjetiš da je to prava osoba onda ništa nije rano ni kasno.

Nisam se opterećavala presvući, odmah sam pala u dnevnom boravku na sofu i zaspala. Sljedećih par sati sam prespavala, a probudila sam se u krevetu pokrivena i odjevena samo u svojoj majici. Moja odjeća je bila uredno složena kraj kreveta i ovog puta nisam osjećala ljutnju što me Laris svojevoljno presvukao već uzbuđenje.

Otišla sam u tuš kabinu i presvukla se potom u čistu odjeću prije nego što sam krenula nazad u dnevni boravak.

Larisov stan u Americi je bio velik i moderan što me toliko i ne iznenađuje s obzirom da je radio jedan od opasnijih i težih poslova, tako da sam vjerovala kako je i dobro plaćen.

Laris je sjedio u dnevnom boravku i ispijao kafu. Bio je u plavoj majici i crnoj trenerci, kosa mu je bila razbarušena i polumokra. Prišla sam mu pozada i prošla rukom po njegovoj kosi. Okrenuo je glavu i sa osmijehom me pogledao:

"Ustala si", odmjerio me i vidjevši da sam se presvukla dodao "i koliko vidim presvukla."

"Znam da bi volio da sam ostala u majici, ali nije posve pristojno u tuđoj kući se toliko osjećati slobodno."

"Meni ne smeta", kaže i potom pokaže kraj sebe da sjednem.

"Želiš kafu?" Upita i odmahnem glavom.

"Gladna sam", kažem i on se nasmije.

"Znao sam, naručio sam nam pizzu, trebala bi doći za koju minutu." Baš tada se oglasilo zvono. Laris je ustao i otišao po pizzu dok sam ja zijevnula i potrljala oči polako se trgajući od pospanosti. Kada se vratio sa dvije velike kutije pizze cijeli dnevni boravak je zamirisao i moj se stomak na to oglasi.

Uzela sam krišku pizze i sa Larisom u tišini jela. Zamišljala sam kako bi bilo da ovo ne bude samo kratkotrajno, da ovako svaki dan i svaku noć provedem kod njega u stanu i da živimo skupa. Bila je to lijepa zamisao, a postojala je mala mogućnost i da se ostvari ista.

"Aurelija je zvala", rekao je Laris poslije duže tišine.

"Mene ili tebe?"

"Tebe, ali si spavala pa sam se ja javio, nadam se da ne zamjeriš."

"Šta je rekla?"

"Pitala je kada smo stigli i kad planiramo kod nje svratiti."

"I?"

"Mogli bismo večeras kod njih", predloži.

"Bilo bi super, trebala bih joj poslat poruku", ustala sam sa sofe i krenula nazad u spavaću sobu po mobitel. Vratila sam se pooslije par minuta nakon što sam poslala poruku i pomogla Larisu da pospremi dnevni boravak.

"Trebao bih u kupovinu", pomrmljao je.

"Kuhaš?"

"Ne baš", prizna "mislio sam da bi možda više željela da ti praviš jesti nego da stalno naručujemo hranu."

Nasmijala sam se primjetivši kako je razmišljao na način da ću ostati duže od sedmicu dana.

"Idem sa tobom."

"Okej, spremi se onda."

Klimnula sam glavom i otišla nazad u spavaću sobu našavši hlače i majicu. Potom sam uzela i namirisala se i svezala kosu u visok rep. Izašla sam iz spavaće sobe i sa Larisom izašla iz stana zaputivši se prema parkingu. Bilo je pet sati poslijepodne i imali smo još tri sata prije nego što krenemo kod Aurelije i Aresa.

Laris mi je uzeo ruku vodeći me kroz tržne centre i trgovine uz opravdanje da ću se izgubiti, iako sam znala da to nije bio razlog. Laris je i sam znao da sam pametna i samostalna, nije mi trebala pomoć oko ničega.

Njemu je falila bliskost i ono što smo imali kao srednjoškolci, a da budem iskrena i meni je.