Kralj strasti [✔]

Poglavlje četrnaesto

Osjetio sam njenu nervozu i napetost dok se približavala kućici, vjerovatno proživljavajući sve emocije koje je proživjela prije par godina kao sedamnaestogodišnja djevojka. Pratio sam je i sam se prisjećajući svih trenutaka koje sam proživio sa njom ovdje, a nije ih bilo puno.

Ušli smo unutra. Stara kućica je ostala ista, prašnjava i stara, ali toliko ugodna i sa uspomenama koja je učinila ljepšim mjestom. Sjeli smo na naše staro mjesto i činilo mi se kao da sam se teleportirao u prošlost, kao da nisam ovdje pripadao sa njom, toliko mi je bilo čudno sjediti sa njom ovako.

"I, zašto si odlučio da me ovdje dovedeš?" Upitala me, prva probijajući led. Slegnuo sam ramenima, a potom pogledao kroz otvor prema parku. Bilo je toplo i sunčano, dječica su se igrala dok su roditelji sjedilina klupama i posmatrali ih ili tipkali po mobitelu.

"Nekako mi se činilo kao najbolje mjesto da rasčistimo stvari", kažem i pogledam u nju. Njene tamno-plave oči su bile polu-uplašene, polu-nervozne dok su me gledale u moje. Tiho je uzdahnula.

"Ne vjerujem da bi mogli danas stići sve rasčistiti sve i da želimo."

"Znam", kažem "ali dio po dio, još su mi ostala četiri dana."

"Četiri dana i šta onda? Odlaziš?"

"To ti odlučuješ", slegnem ramenima "da se samo ja pitam, ostao bih ovoga puta, ali mislim da trenutno ti moraš donijeti odluku."

Prešutila je, okrenuvši od mene glavu i sama posmatrajući dječicu koja se igraju na igralištu. Njena trešnjasta kosa je bila u niskom repu sjajeći se pod sunčevim zrakama koje su se probijale kroz krošnju drveta.

"Ne želim da ideš", kaže tiho "ali ne želim isto tako da po treći put ispadnem naivna."

"Shvatam."

"Ovo nije konačna odluka", kaže "samo mi treba vremena, ako zaista ne planiraš ići dokazat ćeš."

Izdahnuo sam. Bio sam spreman na to, pa makar me koštalo.

"Dok smo još bili u vezi znao sam da su moji roditelji planirali da idem u Ameriku", započnem dok sam se prisjećao svoje mračne prošlosti "nisam ti ništa govorio jer sam smatrao kako ću uspjeti da ih odvratim od te ideje. Nisam želio da brineš."

Dalija je šutala, posmatrajući me bezizražajno, no njeni ugočeni prsti koji su čvrsto držale rub njene jakne mi odaju koliko je zapravo slaba.

"Vjerovatno si već saznala da su poginuli u saobraćajnoj nesreći, prije toga sam se sa njima posvađao oko odlaska i vjerujem kako bi na kraju odustali od te ideje da se nije desila prokleta nesreća. Papiri su već bili potpisani da odlazim, a bez njih to nisam mogao ukinuti."

Kao da se sve to izdešavalo prije samo nekoliko dana, a ne godina kada su mi se hrpa informacija slegnuli jedno za drugim  na plećima. Dovoljno mi je teško bilo što odlazim, ali smrt mojih roditelja je bilo ipak nešto gore od toga.

"Otišao sam odmah tu noć tamo zbog njih i više se nisam ni vratio. Zašto ti nisam rekao tada za to je bilo zbog toga što mi nije palo ni na pamet ikome išta javiti, bio sam paraliziran sa svime što se izdešavalo tada, a poslije sam mislio da ćeš mi poklopiti poziv i da je već previše kasno da ti objašnjavam odlazak."

Ušutio sam, završivši svoju priču. Nisam pd nje tražio da prihvati objašnjenje niti da mi poslije toga oprosti jer sam znao da je za to trebalo puno više od ovoga, ali sam se nadao da će moći razumjeti barem malo situaciju u kojoj sam se tada zadesio i da će ipak uspjeti da popusti.

Dalija je još uvijek sjedila nasuprot mene sa bezizražajnim licem prije nego što je prošla rukom po svezanoj kosi i rekla:

"Žao mi je za tvoje roditelje i za sve što ti se desilo", klimnuo sam glavom na to "ali nije bilo ispravno što si sve to prešutio. Shvatila bih te."

"Znam", prošapćem puštajući pogled "napravio sam ogromnu grešku i razumijem ako mi ne možeš oprostiti, ali spreman sam da ti dokažem da sam se promjenio."

"Imaš još vremena", rekla je i podignuo sam pogled da je vidim. Rub usne joj je bio podignut u poluosmijeh.

"Pružaš mi šansu?"

"Pružila sam ti je onu noć na svadbi", podsjeti me "i nadam se da nisam napravila grešku."

"Nisi", kažem i nasmijem se široko, zahvalan što se po pitanju toga ipak nije promjenila "hvala ti."

"A da odemo jesti? Gladna sam."

"Dođi", pružim joj ruku i pogleda u nju isprva nesigurno prije nego je prihvati. Izašli smo iz kućice i zaputili se do mog auta.

Ostatak našeg druženja je poteklo prilično mirno i ugodno, više se nismo vraćali na temu koju sam načeo u kućici, ali vjerujem kako i nema više potrebe. Pružila je drugu šansu i ne planiram da odustanem sada od nje. Gledati je kako se opustila poslije mog objašnjenja je otvorilo jednu ranu za koju sam smatrao da sam je uspio zatvoriti:

Sve bi se moglo završiti drugačije da sam joj odmah objasnio.

Međutim, da li bih onda ostao sve do danas sa njom teško je bilo za reći. Tada smo bili mladi i glupi, naivni i neozbiljni i možda ne bismo uspjeli opstati dok sada ta šansa postaje znatno veća.

Samo sam se nadao da ću uspjeti je uvjeriti u svoje naume i da ću joj osvojiti ponovo srce kao nekad.

Vratio sam je do stana oko devet sati navečer. Sjedili smo par sekundi u tišini prije nego se okrenula prema meni i osmijehnula:

"Hvala ti što si bio iskren danas sa mnom."

"Volio bih da sam takav bio od početka", priznam i dalje osjećajući grižnju savjest zbog svega.

"Istina, ali sam svejedno zahvalna."

"Hvala tebi, sutra u isto vrijeme da te pokupim?"

"Dogovoreno. Laku noć Larise."

"Laku noć Dalija."

I time je otišla, onako sretna, opuštena i predivna, baš kao nekada.