Kralj strasti [✔]

Poglavlje peto

Znate kakav je glup osjećaj kada dajete nekome sve, svaki dijelić sebe, a zauzvrat dobijete najgori mogući način izdaje kd te iste osobe?

Po prirodi sam osoba koja će dati milion puta nekome priliku da se dokaže da je vrijedan moje pažnje, ali jednom kada ispadne đubre za mene je prekrižen zauvijek.

Po meni, osobe koje voliš iskreno trebaš dati prilike i prilike, jer niko nije savršen i svi smo mi obično ljudsko biće koje pravi greške. Trebamo znati razumjeti i davati šanse.

Larisu sam dala milion puta priliku da me ima, dala sam svaki atom snage i pregazila bezbroj puta svoj ponos kako bih nam dala priliku za novi početak, ali svaki put bih se razočarala.

Kada smo prohodali bila sam najsrećnije stvorenje u univerzumu. Isplatilo se svaki pregaženi ponos i svaka nova šansa samo da bi bio moj. No međutim, nije nam uspjelo trajati vječno.

Nakon prekida sam bivala hladna, mislila sam da sam ga preboljela začuđujuće brzo, ali kada smo se poljubili ponovo nakon prekida moji zaključci su pali u vodu.

Pregazila sam ponovo svoj ponos zbog njega, ali ne kajem se.

Jedino čega sam se kajala jeste toga što nisam odmah isprva znala uživati sa njim, nego sam se plašila vezivanja.

Bilo mi je zadovoljstvo uništiti svoj život zbog njega.

Vrijedilo je, bio je moja prva ljubav koju nikad nisam upotpunosti preboljela, ali zar nije tako kod svakoga?

Aurelija je otišla sa njim za Njujork, dok sam ja ostala u Sarajevu i nastavila živjeti svoj život. Laris je otišao ponovo me ostavljajući sa uzbrkanim mislima, ali vjerovatno sam i ja njega.

Još uvijek mi ne izlaze njegove riječi iz glave, niti onaj osjećaj njegovih usana na svojima. Znam da je pogrešno, znam da sam pogriješila.

Ne znam kako da nastavim ovu vezu sa Amarom nakon ovoga.
Nije zaslužio da bude prevaren, zaista je bio odličan momak, ali opet sam ja ta koja je to morala uraditi mu.

Uzela sam mobitel u ruke rano ujutro i otkucala njegov broj. Proklinjem samu sebe što mu ovo radim, a znam da je osoba koja ovo ne zaslužuje.
Nervozno sam se grickala za dojnu usnu dok sam držala mobitel na uhu, zvonilo je par sekundi, a onda začujem njegov hrapavi glas. Vjerovatno sam ga probudila.

Dalija, jesi ti?

"Hej, izvini jesam li te probudila?" Promucam i tad shvatim koliko mi je grlo suho. Šta mi se dešava živote?

Ma nisi, je li šta bilo?

"Ovaj, nije ništa samo bih voljela sa tobom popričati", kažem brzo i uhvatim zraka. Polako Dalija, diši.

Brineš me, da ti se nije nešto desilo?

"Nije pobugu, ali moram sa tobom da se nađem, hoćeš li moći doći po mene poslije posla oko dva?"

Mogu, doći ću. Vidimo se.

Prekinula sam poziv i prošla rukom po licu. U vražiju mater. Otišla sam do spavaće sobe i uzela prve crne hlače i tanku majičicu dugih rukava. Kosu sam svezala u visoki rep i izletila iz stana. Brzim koracima sam stigla do kafića u kojem radim.

Pozdravila sam se Sebastijanom i krenula uzimati narudžbe. Taj dan mi je prošao užasno. Jedva sam smogla snage da imam ljubazan osmijeh na licu, a pored toga svega gosti su uvijek bivali iste pedofilčine. Jedva čekam da dam otkaz i krenem u potrazi za nečim boljim, ali pošto trenutno sada nemam ništa bolje od ovoga moram se snaći i ovim.

Dan na poslu mi je prošao brzo, ali smorno. Kada sam pogledala kazaljke na satu shvatila sam da za desetak minuta Amar dolazi po mene. Trema me uhvati i samim time se počinjem nervozno kretati po mjestu. Svako malo bih provjeravala kroz vrata kafića ne bih li uočila njegovu smeđu kosu pred vratima.

Sebastijan je shvatio da sam nervozna, ali nije ništa komentarisao jer vrlo dobro zna da me u ovakvim situacijama ne treba ništa da pita.

Kada sam ga vidjela da stoji pred vratima pozdravila sam se Sebastijanom i izašla iz kafića popraćena odvratnim pogledima i šaputanjem. Zatvorila sam vrata i prišla mu. Ne znajući da li da ga zagrlim ili ne samo sam mu pomrmljala da krenemo. Nije ništa rekao već je išao pored mene u tišini.

Šetali smo se prema jednom obližnjem parku. Drhtala sam kao barut. Dlanovi su mi se počeli znojiti i sve što sam mogla čini jeste pomjerati svoje noge i disati.

Stigli smo do jedne klupe na kojoj je Amar predložio da sjednemo što i učinimo. Prošla sam rukom kroz kosu i odpuhnula. Svo vrijeme u sebi govorim da je ovo najbolje za oboje. Ne zaslužuje da ga lažem i zavlačim.

"O čemu si željela popričati?" Razbio je ovu tišinu. Imao je zabrinutu boju glasa i prema njegovim skupljenim obrvama znam da je napet.

"Izvini. Ovo što ću tj sad reći nikad sebi neću oprostiti, ali ne mogu te ni lagati. Samo me saslušaj i ne prekidaj me", zamolila sam ga i uočim da se uozbiljio. Trema me još više uhvati i stomak mi se stegne. Nisam smogla snage ni da ga gledam u oči duže od sekunde tako da sam spustila pogled i počela se igrati prstima.

"Kada si otišao za Tuzlu izašla sam Aurelijom u diskoteku da je izvadim iz ljubavnih jada. Nadala sam se da će se pozbaviti i upoznati nekog tu. Popila sam malo, a onda nešto kasnije srela svog bivšeg dečka...nikada ti ga nisam spominjala jer me bolilo se prisjećati ga. Tu noć je mene i Aureliju odveo do njegovoga stana gdje smo i prenoćile jer nismo mogle stojati na nogama. Pričali smo dugo i..." stala sam. Riječi nisu mogli izaći mi iz usana, a već znam da Amar zna ostatak priče. Pogledala sam ga ponovo te uočila hladnu masku na njegovome licu. U očima sam uočila bijes i tugu pomješanu sa razočarenjem, a toga sam se najviše plašila.

"Nastavi", rekao je hladnim tonom koji me natjera da de ukočim. Pribrala sam se i odlučila završiti misao.

"Poljubili smo se, ali sam ga zaustavila i rekla da imam dečka."

Šutke me gledao. Znam da se trenutno bori sa bijesom koji ga opkoljava u mislima. Znam da se suzdržava da se ne prodere na mene, a vjerujte više od svega bih voljela da me sad pogrdi riječima i kaže kako sam užasna osoba jer znam da jesam. Ova njegova tišina me ubija više nego što bi njegove riječi. Ovako dok šuti ne znam šta mu je u glavi, jedino znam da sam ga povrijedila, razočarala i prije svega ono najbitnije izgubila. Već vidim da ovome nema spasa, da mi se već otima iz ruku i da mi se ne vraća.

Ustao se i krenula sam za njim. Najednom se okrenuo prema meni što me izbaci iz takta i ostavi uplašenom. Ustuknem par koraka nazad i pogledam ga u oči.

"Ako misliš da ću te povrijediti neću. Ne želim trenutno da ništa kažem, ne želim zapravo ni da te gledam. Treba mi vremena da se smirim. Ne zovi me do tada."

Tim riječima mi je okrenuo leđa i brzim koracima otišao od mene ostavljajući me samu u parku. Suze su bile brže od pameti i potekle mi niz obraze. Otrčala sam do stana i zaključala se unutra.
Jecaj je izletio sa mojih usana kao krik od ranjene životinje.

Uradila sam nešto što sam sebi rekla da nikada neću. Slomila sam nečije srce zbog osobe koja je već moje slomila.

Spustila sam niz vrata i zaronila u svojim mislima. Gušila sam se u tišini i čekala trenutak kada ću pasti beživotno, ali umjesto toga sam sklopila oči u jedno doba noći od umora.

A/N

Trouble in paradise kako bi se reklo.

Čisto formalno: ne planiram ih spojiti tek tako brzo. Ono što im se izdešavalo u prošlosti je ostavilo traga i naravno da će morati oboje dobro proraditi na tome da uspiju. Naravno, biće tu i tamo slatkih trenutaka, ali ko je čitao "Kralj sloma" zna da će biti i mnogo problema hehe ;)