ZAŠTITNIK 🔚 (I dio serijala BRATVA)

PROLOG

Već satima gotovo sasvim nepomično sjedim u radnoj sobi. Iznad Moskve se polako spušta suton, a sunce lijeno tone prema horizontu, obasjavajući sve oko sebe svojim zlatnim zracima, poslednjim u toku današnjeg dana. Sve nijanse narandžaste, ružičaste i ljubičaste se prelivaju na nebu i svaki čovjek čiste i mirne savjesti može da osjeti mir i spokoj dok gleda kako se dan polako završava. Jednostavno je nevjerovatno kako priroda može da stvori takve čarobne trenutke, jer dok sunce polako klizi prema horizontu, nebo se pretvara u pravu umjetničku sliku. Njegova boja se mijenja iz svijetloplave u nježnu nijansu ružičaste, a oblaci postaju kao čipka na nebu. Sunčevi zraci obasjavaju oblake i stvaraju predivne odsjaje i sjene. Udaljene planine se stapaju s nebeskim horizontom, stvarajući nestvaran pejzaž.

Skupa sa svojim rodnim gradom i ja lagano tonem u polumrak. Poslednji zraci sunčeve svjetlosti se igraju kroz tanani, lepršavi materijal zavjesa na prozorima. Ignorišem taj prizor koji bi mnogi nazvali idiličnim, jer je crvena jedina boja koju ovog časa registrujem u svom umu. Od svih mi je nijansi najmilija grimizno crvena, boja krvi mojih izdajnika.

Drveni sto ispred mene, izrađen od predivnog hrastovog drveta, s glatkim i sjajnim završnim slojem, prekriven je hrpom papira, olovaka i bilježnica. Prethodnih nekoliko sati sam provjeravao izvještaje i uvjerio se da se neke stvari u njima ne poklapaju. Pokraden sam. Po ko zna koji put u svojim redovima imam izdajnika. Možda i više njih. Svejedno. Ionako će moji najodaniji ljudi uskoro da nam ugovore susret, a svi vrlo dobro znaju kako izgleda krajnji ishod ovakvih susreta.

Pogled mi lijeno luta prostorijom. Na policama su uredno posložene knjige, na zidovima vise slike koje prizivaju maštu. U pitanju su pejzaži iz raznih krajeva svijeta. Pogled mi odluta do fotografije mog oca, koja na zidu na kojem je okačena ima počasno mjesto, a u mislima mi bljesne sjećanje na petogodišnju smeđokosu djevojčicu, koja se svojim malenim rukama grčevito drži za svog oca.

Njeni sićušni prsti su blijedi, kao da u njima nema nijedne kapi krvi. Posledica napora koji ulaže dok čvrsto steže pantalone svog oca.
Uplašena pojavom mog oca i mene, djevojčica stoji tamo ispred nas, očiju širom otvorenih od straha. Trepavice joj drhtavo titraju. Njeno blijedo lice prekriveno je mrljama suza, a usnice joj se lagano tresu. Njena kosa je sjajna i uredna, bez obzira što ona izgleda kao da je upravo prošla kroz oluju.

Smeđe loknice, koje joj krase dugu kosu koja joj pada niz leđa i ramena, tresu se dok pomjera glavu, znatiželjno razgledajući svuda oko sebe. U nekom trenutku ponovo pogleda u mene, pa u mog oca, koji stojimo nasuprot njima, i kao da se zamrzne u vremenu i prostoru. Sva je smiješna. Oči boje karamele joj djeluju isuviše krupno i nezgrapno da bi bile smještene na to maleno srcoliko lice. Još više dolaze do izražaja kad ih dodatno raširi. Načas se jarko zarumeni, a načas poblijedi, pa joj obrazi u samo nekoliko sekundi u potpunosti izgube onu predivnu nijansu ružičaste.

Ja nisam puno stariji od nje, osam mi je godina, ali u odnosu na mene ona djeluje kao malena porcelanska lutka. Obučena je u smiješnu tamno ljubičastu haljinu s bijelim rukavima i bijelom kragnom, po kojoj su izvezeni neki glupi žuti cvjetići. Haljinica joj seže do koljena, otkrivajući joj tanke, mršave nožice, skrivene u bijelim hulahopkama. Na nogama ima podjednako smiješne crne lakovane cipelice, s po jednom ljubičastom mašnom na vrhu. Ta smiješna preplašena djevojčica! Preplašena bez razloga, jer niko joj u našem domu neće nauditi.

Hajde, sine, odvedi našu malu gošću u salon i pokaži joj svoje igračke. I molim te, budi dobar prema njoj. - misli mi oboji očev glas, koji približno podsjeća na naredbu, upućenu mom dvije godine mlađem bratu.

Krupne oči boje karamele poslednji put pogledaju u mene s nesputanim strahom. Nikad mi neće biti jasno zašto me se ta djevojčica toliko plašila. Razumijem da ju je zastrašivala pojava mog oca, jer on je bio visok i krupan čovjek, a izraz lica mu je oduvijek bio ozbiljan, čak i onda kad uopšte nije bio bijesan. Nakon mamine smrti je skoro u potpunosti prestao da se smije. Ali zašto se plašila mene? U to doba sam bio nedužno dijete, čisto, nevino, neuprljano i neukaljano, baš kao što je bila i ona. Danas više nisam dječak, već muškarac. Nisam više ni nedužan, ni čist, ni nevin, ni neuprljan. Bijelu auru koja me je okruživala sad je zamijenila jarko crvena. Ruke su mi ogrezle u krv.