ZAŠTITNIK 🔚 (I dio serijala BRATVA)

2. RUSLAN

Moskva, Rusija

Približavam se impresivnim čeličnim vratima. Njihova površina je uvijek hladna na dodir. Oleg i Jurij, moji odani psi čuvari, protrče pored mene s ozbiljnim izrazima na licima. Brzo reaguju i otvaraju oba krila vrata kako bi mi omogućili nesmetan prolaz. Glave su im pognute, a pogledi uprti u kameni pod dok prolazim između njih.

Hodnik u koji stupam je predvorje tamnice. Vazduh u njemu je hladan i vlažan, a nozdrve mi ispunjava specifičan miris – mješavina vlage, krvi i straha.

Udaljavam se od Olega i Jurija. Njihove glave su i dalje pognute dok strpljivo čekaju moj povratak, stojeći pred vratima koja za sve moje neprijatelje predstavljaju glavni ulaz u pakao.

Jauci dopiru iz prostorije na kraju hodnika, stvarajući jezivu melodiju. U ovom trenutku ti zvuci su muzika za moje uši. To je mjesto gde se suočavam s najgorim izdajnicima, a u ovom slučaju je to osoba koju sam postavio na čelo moje bezbjednosne grupe.

Hrani psa – da te ujede! – riječi jedne drevne poslovice mi odzvanjaju u glavi.

Njegovo ime nije važno. On je samo broj, samo figura u igri moći. Njegove oči će uskoro da me mole za milost, ali ja neću da popustim. Nisam čovjek koji olako dijeli dar smrti. Ne, ja želim da on osjeti svu težinu svoje kazne.

‘‘Ne! Pakhane, ne, nisam ja…’’ – čujem njegov glas, iako još nisam ni zakoračio u prostoriju.

Zna šta ga čeka, ali to ga ne sprečava da pokuša da se opravda. Međutim, njegove riječi su samo zvukovi u vazduhu, beznačajni i prolazni.

Rukom se pogladim po licu, obraslom kratkom, ali oštrom bradom. Razmišljam o načinima mučenja. Naravno da mu neću dozvoliti da tako lako napusti ovaj svijet. To bi bilo previše jednostavno, previše humano.

Moja metoda je drugačija. Lovim ih kao mačka miša, igram se s njima, dajem im lažnu nadu da su se izvukli. A onda, kad su najranjiviji, kad su već pomislili da su pobjegli, ulovim ih.

Nema tog mjesta na svijetu gdje se mogu sakriti od Ruslana Baranova.

Čak i da ih krije sam đavo u paklu, ja ću se lično spustiti tamo i izvući ih napolje. Njihova kazna će da bude posebna, prilagođena njihovim grehovima, jer ja nisam samo čovjek. Ja sam sudija, krvnik i osvetnik. I niko ne može pobjeći od mene.

U tmini mog podruma, njihova sudbina se prepliće s hladnim lancima i okovima. Zarobljeni, vezani, bez hrane i bez vode, oni su prepušteni vremenu i sopstvenim mislima. Par dana – to je vrijeme koje im poklanjam da preispitaju svoje glupave odluke i da se suoče sa svojim izdajstvom.

Njihove oči za to vrijeme traže odgovore u mračnom prostoru.
Zašto su ikada pomislili da me izdaju? Zašto su se usudili da to stvarno i urade?
To su pitanja koja im se motaju po umu dok im se snaga polako tanji.

Ali, to nije sve. Moja mašta radi svoje. Spektakularna smrt – to je ono što im je svima zajedničko. Smrt koja ostavlja traga, koja se pamti. Nisam samo izvršitelj, već i umjetnik smrti.
Zidovi mog podruma svjedoče o njihovoj agoniji. Jecaji dopiru iz dubine svakog kutka te prostorije i odzvanjaju čak i u najvećoj tišini. Prava simfonija očaja. Njihova krv natapa zemlju, a strah je opipljiv čak i onda kada nikoga nema unutra.

Nogom otvaram vrata i ulazim u prostoriju koju sada obasjava samo jedna sijalica, koja se lijeno klati sa plafona. 

,,Pakhane, opet se onesvijestio." - obavijesti me Lav, jedan od mojih vjernih saradnika, i stane pored mene.

Manjak hrabrosti kod zatvorenika ga razočarava.

Kako su samo hrabri dok me lažu, dok me izdaju. Ali kad dođe trenutak za naplatu, smanje se na veličinu makovog zrna, nestane im muda i plaču kao novorođenčad.