ZAŠTITNIK 🔚 (I dio serijala BRATVA)

4. KIARA

Ne mogu da se otrgnem osjećaju da prsten na mojoj ruci peče poput vatrenog obruča. Kao da je napravljen u vulkanu i iskovan od same paklene vatre, pritiska mi prst i smeta mi, podsjećajući me na sve ono što dolazi. Ali svejedno uspijevam da se pretvaram. Pomisao da uskoro odlazim odavde motiviše me i tjera da se što bolje uživim u ulogu istinski srećne buduće nevjeste i odigram je do kraja, sve dok se zavjese ove jeftine predstave napokon ne budu spustile.

Nakon što me svi odreda izgrle i izljube, saopštavajući mi, pritom, svoje najljepše želje, Dario me pozove na ples i ja prihvatim njegov poziv, samo kako bih ga se kasnije što lakše otresla i kako niko od prisutnih ne bi shvatio da nešto nije u redu. Pogled koji mi je otac uputio dok je Dario držao svoj glupi govor značio je da nipošto ne smijem da izazovem nikakav skandal.

Krajičkom oka primjećujem da je Saša na oprezu. Njegove oči su poput sokolovih, budno prate svaki detalj. U tom trenutku osjetim kako mi se uvećava onaj komadić snage, za koji nisam ni znala da postoji negdje duboko unutar mene. Jedno sigurno znam: biće mi potrebna sva snaga ovog svijeta, da mi omogući da se suočim sa svim izazovima koji me čekaju.

Okrenem se prema Dariu i stanem da ga proučavam. Mlađi je samo nekoliko godina od mog oca, a moj otac je u ranim četrdesetima. Bio je vrlo mlad kad su me on i mama dobili. Oboje su bili previše mladi za roditeljstvo. Ipak, za razliku od Bernardovog, Dariovo lice djeluje dosta starije, ukrašeno je brazdama i ožiljcima. Ne znam ništa o njegovoj prošlosti. Ne znam u kojem se to trenutku pojavio u našim životima, odakle ga moj otac poznaje i koliko dugo. Ne znam na kakvom mjestu ga je pronašao, iz kakve jazbine je taj čovjek uopšte i ispuzao i iz kojeg razloga ga je moj otac dovukao u našu familiju, da nam poruši svu harmoniju, ako je ikad i postojala.

Sve što znam i o čemu trenutno mogu da mislim je činjenica da se iz očevog zamjenika i dobrog prijatelja iznenada transformisao u veliku pticu grabljivicu, koja se okomila na kći svog capoa - mene. Kod neke dame koja ga ne poznaje dovoljno dobro možda bi i prošao, ali kod mene ne, ni za stotinu života. Što ga duže posmatram, to me obuzima i veća jeza, jer se on pred ovom gomilom ljudi ponaša kao da je izašao pravo iz raja. Gleda me kao da je anđeo koji je pao s neba, a sada pokušava da me zavede. Istina je potpuno drugačija.

I onda, kao da je tako odlučila režija nekog niskobudžetnog filma, Dario mi pruža ruku. Njegov osmijeh je nalik osmijehu kakav ima negativac na filmskom platnu, koji je upravo osmislio neki pakleni plan. Dok prihvatam njegovu ruku, osjećam kako me u svoj vrtlog uvlači istinsko zlo. Dok koračamo ka plesnom podijumu ritam srca mi ubrzava usled bijesa koji osjećam prema njemu, jer se uporno pitam čemu vodi sve ovo. Da je u pitanju ljubav - nije. Ljubav ne zarobljava, već oslobađa. Ljubav ne izaziva nelagodu, već uzbuđenje, strast i potrebu. Na pamet mi pada da je u pitanju jedino korist. Da, biće da je to. Vjenčanjem sa mnom Dario dobija mnogo, ali zato ja ne dobijam ništa. 

I dok se melodija miješa sa našim koracima, ja počinjem da plešem sa vragom. Saša i dalje bdije, kao čuvar moje duše. Možda je ovo samo trenutak, ali zbog one njegove ponude trenutno vidim cijeli svijet na svom dlanu. I dok me Dario vrti u krug, osjećam kako će sve da se promijeni, da se zavrti i preokrene. Ne samo moj život, već i sudbine svih nas, koji smo se večeras našli na ovom plesnom podijumu.

Više ne obraćam pažnju na onaj mali okov oko mog prsta, jer moje srce sada gori jače nego ikada. Plešem i osjećam kako se svaka moja ćelija budi, jer je ovo trenutak koji će zauvijek da ostane urezan u moje biće. Ostaće upamćen po tome što se jedna mlada djevojka konačno usudila da se zauzme za sebe. I dok Dario vodi ovaj ples, a Saša sve to strpljivo posmatra izdaleka, ja plešem i sa svojim unutrašnjim anđelima i demonima, pitajući se šta će da mi donese svitanje novog dana.

,,Usrećuje me pomisao da si odabrala kako treba, ljubavi,” izgovori Dario, s izvještačenim osmijehom, koji mu od lica načini grotesknu masku.

Pogled mu je duboko ukopan u moj, a oči mu divlje sijaju, kao krvoločnoj životinji.