ZAŠTITNIK 🔚 (I dio serijala BRATVA)

12. KIARA

U tom trenutku, koji je za mene bio sve osim običnog, kad je njegova ruka nježno dodirnula moju kožu, cijeli svijet se skupio u jednu jedinu tačku. Ta tačka bio je on.

Na prvi pogled djeluje kao muškarac obavijen tajnama, hladnoćom i mračnim zagonetkama, međutim, već u sledećem trenu se transformisao i postao ispunjen toplinom, svjetlošću i saosjećanjem, postajući paradoks samom sebi.

A meni? On je savršena enigma i nerješiva zagonetka koja obećava komplikacije kakve nisam u stanju da razumijem.

Njegova pojava je odjek davnih uspomena i sjena ljubavi koja je nekad gorela u mom srcu prema Mihailu, njegovom bratu. Ipak, uprkos nekim sitnim sličnostima, Ruslan je svijet za sebe, jedinstven u svakom pogledu.

Moje boso stopalo odmara na njegovoj čvrstoj butini, dok su njegove oči zaključane s mojim pogledom.

Osjećam se moćno, gotovo božanski, dok vladam nad zvijeri koja kleči preda mnom, ali istovremeno treperim zbog oluja koje se zbivaju unutar mene i rastapam se kao snijeg koji se predaje toploti sunčevih zraka.

Dok stojim pred njim, rastrzana sam između bijega i predaje, jer žudim za oboje: da pobjegnem u nepoznato, ili da se potpuno predam njegovom zagrljaju.

U pozadini mog tvrdoglavog uma, koje se opire svemu ovome, rađaju se neke mudre misli i sukobljavaju se sa uzdrhtalim otkucajima mog srca. Zdrav razum pokušava da sustigne srce, jer želi da ga obuzda, ali ono mu je neuhvatljivo i uvijek deset koraka ispred.

Treperim kao zvijezda padalica dok polako nestajem u kosmosu njegovih svjetlucavih crnih očiju, jer on se iznenada diže i povlači od mene.

Okreće mi leđa, kao da sam prenosilac neke zaraze. Njegov duh mi postaje dalek, kao da je hiljadama svjetlosnih godina udaljen od ovog mjesta, gdje nas je sudbina, u svojoj nepredvidivoj igri, spojila da budemo istovremeno tako blizu, a ipak tako daleko jedno od drugog.

Bez ijedne izgovorene riječi, nas dvoje izađemo napolje i uđemo u automobil koji nas spremno čeka pred ulazom u vilu. I uprkos tome što oboje sjedimo na zadnjem sjedištu, podjednako se trudimo da ne obraćamo pažnju jedno na drugo. Vozač startuje motor i vozilo krene naprijed, a nekoliko drugih odmah krene za nama.

Distanca između Ruslana i mene je taman tolika da bi još dvoje moglo da se ugura i sjedne između nas. Unutrašnjost automobila miriše na prazninu i ćutanje, pa ipak, prostor između nas dvoje je sve, samo ne prazan. On je vreo i treperav, ispunjen nevidljivim plamenovima želje, strasti i požude. Naše aure, kao dva sunca, isijavaju svjetlost emocija koje se stapaju u jedno.

U meni se neočekivano i silovito budi neki nepoznati osjećaj i bori se za dah. Pokušavam da ga ugušim, ali on se iznova uzdiže, kao feniks iz pepela. Umjesto da se plašim ovog muškarca, ja ga posmatram s divljenjem, kao da je u pitanju nekakvo božanstvo.

Moje oči prate svaku liniju njegovog lica i svaki njegov pokret, kojim priča i bez riječi. On zamišljeno gleda kroz prozor, prepuštajući se tišini koja je skoro pa opipljiva. Kao da bih mogla da je dotaknem, ako bih samo malo ispružila ruku. I ponovo, dok ga samo posmatram, svijet oko mene postaje nevažan, jer sve što postoji je ovdje i sada, u ovom automobilu i u ovom trenutku.

Ruslanovo lice je zagonetno, bez ijednog traga emocija. Djeluje hladno kao zimski dah. Ali njegovo tijelo je kao struna na violini, napeto i vibrirajuće, kao da pokušava da sakrije nekakvu bol koja ga tiho muči. I priznajem da, šta god da mu se u ovom momentu događa, on sve to odvažno podnosi u tišini.

Okružena sam veličanstvenošću Moskve i njenim raskošnim pejzažima, ali moje oči su ipak čvrsto prikovane za njega i samo njega. Za muškarca, čija je pojava jedinstvena i do sada neponovljiva u mom svijetu.