ZAŠTITNIK 🔚 (I dio serijala BRATVA)

10. KIARA

Iznenada, u dubokoj tišini, srce mi nepravilno zaigra. 

,,Prokletstvo!" - opsujem u sebi i naglo otvorim oči, a preda mnom se ukažu čvrsta prsa titana kojem sam u trenutku slabosti skočila u zagrljaj.

Bila sam slomljena. Ne fizički, ali duhovno jesam. Bila sam potpuno slomljena, ali u njegovom naručju sam počela da se osjećam kao cjelina, kao da sam oduvijek bila potpuna.

Toliko toga sam preživjela u ovih par dana - izgubila sam sebe, pronašla sam sebe, zalutala sam u lavirinte bola i tuge. A sad o ova novost… Ni na kraj pameti mi nije bilo da je ovaj muškarac, čiji miris osjećam u svakom svom udahu, Mihailov brat. Niti da je Mihail, kojeg sam ja poznavala, ili sam, barem, mislila da poznajem, član mafije.

Sad shvatam da život nije uvijek onakav kakvim ga zamišljamo i da nas sudbina često povezuje s ljudima koji su nam suđeni na ovaj ili onaj način, čak i ako to ne razumijemo.

,,Ruslane… Oprostite mi." - tiho izgovorim i izmigoljim se iz njegovog zagrljaja.

Istog trenutka me napusti njegova toplina, a zamijeni je hladnoća koja me obavije poput nevidljive aure. Ponovo čvrsto pritisnem fotografiju na grudi, a nove emocije me preplave.

Srce mi snažno lupa, kao da želi da probije zidove mojih grudi. Zarobljena sam između prošlosti i sadašnjosti, između onoga što je bilo i onoga što bi tek moglo da bude.

,,Ne znam šta mi je bilo." - sramežljivo izustim.

,,Savladale su me emocije."

Namrštim se, jer mi je jasno da se katkad ponašam kao razmaženo dijete koje ne zna da kontroliše svoje emocije. Kako sam mogla da dopustim da me toliko obuzmu tuga i bol, i sve ono što sve vrijeme pokušavam da sakrijem? Zašto dozvoljavam sebi da grlim muškarce koje vidim prvi put u životu i čije namjere još ne znam?

Ruslanov odgovor je blag, gotovo neprimjetan.

,,Nema problema,” odvrati i odmahne glavom.

Pogladi vrat, kao da pokušava da smiri sopstvene misli i duboko udahne, kao da želi da ispusti svaki balast koji ga pritiska.

,,Hajde, sjedi,” izjavi kad mi okrene svoja široka leđa.

Izvuče stolicu za mene, s namjerom da mi posveti malo svog dragocjenog vremena.

,,Razgovaraćemo.”

Na lelujavim nogama dođem do stolice i strovalim se u nju. Trenutak tišine ovlada prostorom. Na sto spustim fotografiju – uspomenu iz prošlosti, koja je sad najveća bol u mom srcu.

,,Dobro si?” – Ruslanova topla šaka mi dodirne rame, a trnci mi se spuste niz kičmu.

Ne znam kako da odgovorim. Riječi se neprekidno gube u mom grlu. Klimnem glavom, pokušavajući da sakrijem tugu koja ponovo počinje da me obuzima.

,,Da… Da, biću dobro.” - odgovorim i konačno smognem snage da ga pogledam.

Njegove oči me već proučavaju. Sav se pretvorio u arheologa koji pokušava da otkrije sve tajne drevnih civilizacija. Ćuti. Lice mu je bezizražajno, ali njegove oči govore više od bilo koje riječi.

I onda, kao da se naglo probudi iz zimskog sna, trgne se i promrmlja nešto. U nekoliko dugih koraka odšeta do svoje fotelje i sjedne preko puta mene.

,,Zar me Mihail nikada je spomenuo?" - upita, dok podiže čašu pića.

Kad otpije gutljaj, njegove usne postanu vlažne. Opčinjena sam dok posmatram kako jezikom nježno prelazi preko svojih punih usana. Taj momenat izaziva čudan osjećaj u meni, kao da me nešto dira duboko u dušu, pa nemirno počnem da se meškoljim u fotelji.