ZAŠTITNIK 🔚 (I dio serijala BRATVA)

9. RUSLAN

Otkako sam se probudio, unutar mene je počela da cvjeta neka tajanstvena sila, kao da su pupoljci moje duše krenuli da se otvaraju i oslobađaju miris nečega što je željno čekalo da prodiše. Šta bi to moglo da bude nisam znao, ali svaki nerv u mom tijelu je podrhtavao iz nekog razloga.

Prethodne večeri, prije nego što sam otišao na spavanje, okupio sam poslugu i saopštio im da ćemo uskoro imati gošću u našem domu. Oči su im smjesta zasijale od radosti i čim sam ih otpravio, žene su se upustile u pripreme. Njihova živahnost je bila zarazna.

Izdao sam naredbu da opreme gostinjsku sobu preko puta moje. Želim da tu malu, koja će ubrzo da postane dio našeg svijeta, uvijek držim na oku. Ne zbog straha, već isključivo radi opreza, jer kad god bih pomislio na nju, javljao bi mi se taj suludi osjećaj da će kod kuće da me dočeka nešto strašno, nešto više od obične djevojke. Zaista nisam imao ni jedan jedini gram povjerenja u ženski rod, a ni ta Kiara nije bila izuzetak.

Čim iskoračim vani, dočeka me grupa mojih najboljih ljudi. Pogledi su im oštri kao sablje, ruke spremne za akciju, srca kucaju u ritmu pobune. Naoružani do zuba, stoje u gotovo savršenom nizu, kao vojnici na tajnoj misiji, strpljivo čekajući moja dalja uputstva. Pred nama se pruža put popločan preprekama i prethodnim iskustvima i svaki od nas zna da ni ovog puta neće biti drugačije. Pošto im izložim svoj plan, naš konvoj, kao pustinjski karavan, napokon krene prema svom cilju: domu Adamovih.

Na trenutak zastanem i kroz prozor vozila pogledam u nebo. Oblaci se prelijevaju kao boje na platnu, a ptice ispod njih lete slobodno, bez ikakvih briga o vremenu, prostoru, ili bilo čemu drugom. Ponekad im silno zavidim.

Putem ka Adamovu, dok se probijamo kroz sivilo gradskih ulica, zazvoni mi mobilni. Na ekranu ugledam Sašino ime i javim se.

Glas mu je smiren, ali u njemu ipak nazirem i malo napetosti.

,,Stigli ste?" - upitam, uprkos tome što sam gotovo stopostotno siguran da je uspješno obavio i ovaj zadatak.

,,Da. Tražio sam te u radnoj sobi, ali mi je kasnije rečeno da nisi u vili."

Iako mu je ton glasa profesionalan kao i uvijek, u njemu naslućujem i određenu dozu zabrinutosti.

,,Nešto mi je iskrslo, ali brzo se vraćam. Neka se gospođica udobno smjesti i postarajte se da se ugodno osjeća u mom domu", tek tako izleti iz mene, radi čega mi srce zakuca brže.

Gospođica Kiara. Ne mogu da odolim, a da ne pomislim na nju.

Dok se približavamo Adamovima, osjećam kako svijet oko nas počinje da se preobražava. Čini se da grad postaje sve tiši, a vazduh sve gušći. Ne znam šta me čeka, ali sam spreman. Od izdajnika uvijek treba očekivati svašta, to sam naučio davnih dana.

I, osjećaj me nije prevario. Kad smo se našli pred vilom Andreja Adamova, već nas je čekao ispred. Njegova krupna figura stoji na prilazu, kao usamljeni stražar pred glavnom kapijom nekog davno zaboravljenog carstva.

,,Hrabro s njegove strane", pomislim.

,,Pretpostavljam da si unaprijed znao da ću da saznam sve," izgovorim kad iskoračim iz vozila.

,,Trebalo je da znaš da ja sve saznam, prije ili kasnije. Istina, češće bude prije, nego kasnije", obraćam mu se dok mu prilazim polako, korak po korak.

Ruke mu drhte, a glas mu je samo šapat kad počne da preklinje.

,,Molim te... Nemoj pred mojom porodicom. Samo nemoj pred mojom porodicom."

Osvrće se oko sebe, ali sve je mirno i tiho, da mi se čini da je čak i vjetar zastao, samo kako bi saslušao naš razgovor. Porodična kuća spava zajedno sa ostalim ukućanima, potpuno nesvjesnim da će napolju vrlo brzo početi da se odvija velika drama, koja će da im promijeni život iz korijena.