ZAŠTITNIK 🔚 (I dio serijala BRATVA)

3. KIARA

Obučem haljinu koja mi se nježno priljubi uz tijelo i svaki šav na njoj postane priča za sebe. Materijal klizi preko moje kože kao dodir mekih i toplih usana, ali svaki šuškavi korak koji napravim podsjeća me na dužnost koju sam primorana da ispunim. Djevojke haljine ne smatraju običnim odjevnim predmetom, više mostom između stvarnosti i snova. Ja nisam od tih djevojaka, nažalost, jer ova haljina za mene predstavlja samo ulaznicu u noćnu moru.

Šminkam se pažljivo, kao da slikam portret, jer je otac tako zahtijevao od mene. Na usne nanosim crveni ruž i kroz glavu mi proleti pomisao na poljubac prave ljubavi, onaj koji meni nikad neće da se dogodi. Sigurna sam da ga nikad neću doživjeti. Ako su oči ogledalo duše, zašto onda nikome nije dovoljno stalo da kroz njih, kao kroz prozore, zaviri u moje najdublje misli? Nanosim malo maskare i dok se gledam u ogledalu sve manje mi se dopada odraz koji vidim. Vidim samo marionetu slomljene duše. I niko osim mene ne zna da duboko ispod površine i dalje postoje okeani emocija, tajni i snova. Tamo u dubinama mog bića postoji svijet koji samo ja poznajem.

Cijeloj ovoj slici pridodam Daria i u potpunosti izgubim volju za životom. On je samo veliki zli vuk koji je naprasno ušao u moj život, kao oluja koja prijeti da uništi sve. Njegove oči su lukave, a samo mu se u osmijehu krije ko zna koliko sumnjivih priča i misterija.

S tugom pomislim kako u svom životu nisam iskusila baš ništa, čak ni pravu ljubav. Ne znam šta znače želja i strast. Ne poznajem eksploziju boja i osjećanja, koja se javlja samo u trenucima kad si pokraj osobe koju voliš. Nikad nisam osjetila vatru koja gori u meni dok me gleda muškarac kojeg volim. Za sve ovo vrijeme sam osjetila samo hladnoću i sama sam podigla ledeni zid kojim sam se opasala, da bi me držao na distanci od svih, a posebno kad je u pitanju Dario.

Sa Mihailom je priča bila sasvim drugačija. Neko vrijeme je trajala moja nevina mladalačka ljubav prema tom mladom ruskom poslovnom čovjeku. Prvi poljubac s njim bio je kao prva nota u simfoniji koja se nikad nije dovršila. Ne znam ni za ništa drugo osim tog trenutka, ali i taj trenutak se dogodio iz sažaljenja, znam to.

Osjetim navalu mučnine dok se prisjećam Daria u svom apartmanu. Njegovi proždrljivi pogledi, proždirali su me kao vatra. Osmijeh iza kojeg je čučalo pritajeno zlo. Niko osim mene ne vidi da je on samo vuk u jagnjećoj koži, a ja sam mu iznenada postala plijen. I ne znam koji su njegovi motivi i kakav mu je plan, ali jedno sa sigurnošću znam: taj čovjek me ne voli stvarno. A ni ja njega nikad neću moći da volim, ma šta se dogodilo.

Kad sam bila djevojčica, majka mi je pričala priču o ptici koja je povrijedila jedno krilo. Drugo krilo joj je bilo potpuno zdravo, ali nije bilo dovoljno snažno da bi ptica mogla ponovo da poleti. Shvatila sam da ljubav nije samo osjećaj, već i snaga koja nas nosi. Da bi mogla da letiš, moraš i da voliš i da budeš voljena, u suprotnom si samo ptica s jednim krilom. Nepotpuna. Sada, dok gledam svoj odraz u ogledalu, znam pravu veličinu istine koja leži u tim riječima. Ljubav su krila koja nas uzdižu i nose prema nebu.

Da je priča o ptici sa slomljenim krilom bila apsolutna istina osjetila sam na svojoj koži. Ja nisam mogla da poletim jer nikad nisam imala nikog koga bih voljela, a onaj koji me navodno voli, Dario, poslednja je osoba na svijetu koja bi mogla da mi omogući let. Pored njega ću živa satrunuti. Njegove riječi su bile kao oštri noževi, urezani u moje srce. Dario nije i nikad neće moći da bude moj spasitelj, moja krila. On je samo olujni vjetar koji ima namjeru da me odnese ka provaliji.

Zato je u ovom trenu jedino što želim po svaku cijenu - da što prije nestanem odavde i negdje daleko otpočnem novi život.
Rim, grad vječnog sjaja, danas je postao samo još jedna tamnica za moju dušu.

U svoju tašnu pakujem sva svoja dokumenta, u namjeri da još večeras, odmah nakon večere, napustim ovaj grad.

,,Neka se otac sam vrati na Siciliju, ionako mu nikad i nisam bila bitna." - promrmljam.