Prekrasno sjećanje #2

1. poglavlje

Prošlost

Austin, Teksas

Sjedila sam u svojoj sobi i buljila u zid kao svake večeri kada se svijetla ugase. Svi već spavaju i odmaraju se za sutrašnju akciju osim mene. Ja sam bila nemirna. Ovo je bila moja prva akcija na koju se vraćam. Godinu dana sam bila zatvorena na onom prokletom mjestu koje sam toliko zamrzila. Godinu dana sam strepila od toga što će mi se dogoditi. Ali da su me htjeli ubiti, ne bi me to toliko brinulo.

To je bio moj jedini izlaz iz ovoga pakla.

Htjela sam van odavde bilo živa ili mrtva, ali jedino znam da bih bila slobodna. Moj jedini spas koji sam mogla dobiti je pobjegao prošle godine i ostavio me ovdje da se gušim među ovim zidovima. Mia me je ostavila da gledam ove ljude koje toliko mrzim. Ostavila me je da gledam Evana svaki dan i da se pravim da sam dobro.

Lagala sam. Nisam dobro. Moja sjećanja su se počela polako vraćati. Još uvijek su mutna, ali nešto od toga se vratilo. No, sada sam bila puno pametnija i skrivala sam svoje stanje od ostalih. Nisam željela da me ponovno prisile na onu strahotu koja se događala na mjestu gdje sam provela godinu dana.

Oni to zovu zona za oporavak. Ja to zovem svojim vlastitim paklom.

Bila sam toliko glupa da sam pokazala kakvu agoniju proživljavam dok mi kemikalije kolaju žilama. Bila sam dovoljno glupa da kažem kako mi se sjećanja vraćaju, ali sada sam odlučila šutjeti o tome. Odlučila sam nastaviti glumiti i ne dozvoliti im da me ponovno vrate na ono mjesto.

Zbog toga su me i vratili u novu misiju. Morala sam dokazati da sam spremna. Danima sam vježbala i pripremala se. Evan je rekao da sam spremna. Skoro sam i samu sebe uvjerila da sam spremna na novu misiju. Mrzila sam ih sve zbog ovoga što nam rade. Nitko osim mene i Natalie nije bio na onome užasnom mjestu. Nju su slomili i uništili. Nisam dozvolila da meni to isto učine.

Pripremala sam se danima na tu misiju i zbog toga sam odlučila iskoristiti misiju za svoj bijeg. Evan ne ide s nama što mi daje dodatan poticaj da pobjegnem s ovoga mjesta. Nije mi više ništa bilo važno. Davno sam odustala od sebe, ali pokušat ću još jednom i nije mi važno kako će taj moj pokušaj završiti. Zaslužila sam biti slobodna, nije bilo važno na koji način.

Duboko sam udahnula te sam se uspravila u krevetu. U mojoj sobi je bilo mračno kao u rogu osim jedne male zrake svijetlosti koju je pružao mjesec kroz maleni prozor. Željela sam malo udahnuti zraka, ali prozor je bio previsoko a nakon gašenja svijetla više nismo smjeli izlaziti iz svojih soba. Bila sam umorna od ovoga života. Bila sam umorna od svega.

Prije nekoliko mjeseci sam napravila jedno sranje u nadi da će me napokon osloboditi, ali mi nisu ispunili želju već su me ostavili zatvorenu na onom prokletom mjestu. Još uvijek razmišljam o muškarcu koji je napravio sranje sa mnom. Od toga dana ga više nisam vidjela i znala sam, duboko u sebi sam znala da su njega oslobodili, ali ne i mene. Kada kažem oslobodili, mislim na to da je mrtav. Ja sam ga dovela u to sranje u nadi da me oslobode, ali umjesto mene to se dogodilo njemu.

Zbog toga sam se još više mrzila.

Odjednom su se svijetla upalila u mojoj sobi, a vrata zazujala što znači da su otvorena. Začula sam korake ispred svojih vrata, a onda je uslijedila vika. Provirila sam kroz vrata i shvatila da su svi izašli van iz svojih soba. Neki su zbunjeno gledali oko sebe jer nitko nije shvaćao što se događa dok su drugi trčali prema dolje, prema ratnoj sobi.

Izašla sam iz svoje sobe i krenula prema dolje. Ratna soba je bila puna naših ljudi koji su se naoružavali. Srce mi je počelo snažno udarati u prsima. Odjednom me je strah zgrabio za srce i nije puštao. Nešto se događa. Nije misija jer bismo dobili znak. Događalo se nešto opasnije od ovoga, ali nisam znala što.