Obećavam ti vječnost

Treće poglavlje

Leyla P. O. V.
Dok sam kući koračala u šest ujutro od  svoje najbolje prijateljice, pomislila sam kako moj savršen plan i nije tako savršen. Glava me boljela od neprospavane noći koje smo Lisa i ja provele u tračanju, a onda gledanju romantičnih filmova zbog kojih smo plakale poput tinejdžerki u PMS-u. Znam da mnogi smatraju glupim i nepotrebnim plakanje zbog filma,jer 'to je samo film'. Imam nešto da kažem to zom pitanju: To. Nije. Samo. Film!
Možda se stvarno desilo nekome, a drugi ljudi su ga odglumili pred kamerom? Nikada nećemo saznati!
U svakom slučaju, šetanje u ovo hladno jutro nije bila na mojoj listi želja jutros. Imala sam još samo sat vremena da dođem kući, jedem, obučem se i u tačno sedam sati budem u svojoj kancelariji na poslu.
Ubrzala sam korak, ali noge kao da su radile protiv mene i išle unazad. Put mi se odužio više nego ikada. Bila sam neraspoložena, neispavana i definitvno nisam bila za razgovor, koji me sigurno očekivao kada dođem kući. Tačnije, očekivalo me siktanje o tome kako sam bezobrazna i negostoljubiva i kako me nisu tako učili. Stvarno, ali stvarno, to ne mogu podnijeti.

Pažnju mi je sa samosažaljevanja privukla zgrada s velikim crvenim natpisom "Supermarket". Odmah sam se sjetila kako si trebam uzeti neke stvari za ured koje sam jučer zapisala. Skrenula sam s puta i ušla u prodavnicu. Brzo sam završila, a na izlazu moje su vrećice bile pune stvari, uglavnom nepotrebnih koje su mi se činile zanimljive.
Zamišljeno sam nastavila put ka kući kada sam iznenada izgubila tlo pod nogama i pala na pod. Tupa bol protezala se od donjeg dijela kičme pa do nogu.
"Au!",rekla sam tiho kao da će mi pomoći, ali nije. Ko bi rekao? Jedino što sam imala je bol u leđima i stvari razbacane po podu. Divno, zar ne?!
Ustala sam i počela kupiti stvari s poda usputno gunđajući.
"Dozvoli da ti pomognem.",rekao je dubok muški glas i sagnuo se kako bi zajedno sa mnom stvari vratio gdje im je mjesto, u vrećicu. Utrnula sam na zvuk njegovog glasa i ostala stajati na mjestu sa pakovanjem sira u ruci. Gledala sam u njegove ruke koje s poda uzimaju stvari i stavljajući ih u vrećicu. Zar me nije prepoznao?!
Ja njega jesam čim sam čula taj prodoran glas. Pratio me u snovima svih ovih godina kao najljepša pjesma. Na žalost, samo u snovima.

Kada se uspravio i pogledao me u oči njegovim licem je prošlo iznenađenje. Ni ja nisam ostala ravnodušna.
Njegova plava kosa bila je neuredno razbarušena kao da je prolazio rukom kroz nju bezbroj puta. Ipak, svu moju pažnju su privalačile njegove oči plave kao nebo. Te plave oči bile su njegov zaštitni znak i očito jedini nepromjenjen detalj na njemu. Dragačiji je, primjetila sam. Lice mu je poprimilo muževniji izgled i kao da je imao jaču vilicu nego prije, što sam uvijek smatrala ultra privlačnim na muškarcima. Više nije bio tinejdžera sa još po kojom zalutalom bubuljicom na čelu. Bio je pravi muškarac. Muškarac visok skoro dva metra, zgodan kao sam vrag i sa najljepšim plavim očima na cijelome svijetu. Na licu mu se vidjelo iznenađenje, ali ubrzo ga je zamijenio osmijeh koji je pokazivao njegove lijepo poredane bijele zube.
"Leyla?  To si stvarno ti?",rekao je svojim dubokim glasom koji je slao trnce niz moju kičmu.
"Victore.",dodala sam hladno i kimnula glavom stavljajući sir, koji sam držala u ruci, u kesu. Okrenula sam se i krenula niz put. Nisam se iznenadila kada me njegova ruka zadržala.
"Nećeš ni pozdraviti staroga druga?",rekao je uz širok osmijeh. Cinično sam mu se nasmijala u facu.
"Mislila sam da se mi ne pozdravljamo. I Victore, nemoj me nazivati svojom prijateljicom, jer ja to odavno nisam. Zapravo, ne znam ni da li sam ikada bila. Prijatelji govore sve jedni drugima.",rekla sam i okrenula glavu kako ne bih morala gledati to njegovo užasno lijepo lice i tužne oči.
"Nemoj mi reći da se još ljutiš. Hej, malena.",rekao je i rukama me dodirnuo lice i usmjerio moju glavu ka sebi. Moj vid već se mutio od nadolazećih suza. Ni on nije bio puno bolji. U očima mu se vidjelo da se kaje zbog svega.
"Slušaj Ly moramo razgovarati.",rekao je ozbiljno. Ly... Dugo me niko tako nije zvao. Taj mi je nadimak on dao u četvrtom razredu srednje kada sam pokušavala naučiti kineski jezik. Rekao je da me od sada zove Ly jer mu to zvuči kineski. Nadimak je nastao iz šale i ostao urezan u sjećanje svima nama.
"Nemamo o čemu.",rekla sam i bijesno maknula njegove ruke s lica.
"Oh, bome imamo. Zašto si jučer pobjegla? Bio sam kod tvojih, nisi bila tamo. Rekli su da si otišla kod prijateljice. Stvarno? To želiš? Da se izbjegavamo?",govorio je povrijeđeno. Kako apsurdno! Ja sam ovdje povrijeđena, ne on!
"Da, to želim. Sigurno mi nije u planu ponovo se vezati za tebe, Victore, kada je jedino što ti znaš otići i ostaviti me samu.",rekla sam i bez da sam ga pogledala, otišla sam kući. Nije me zaustavio... Nisam se ni ja okrenula da vidim kani li to napraviti. Suze su lile niz moje lice kao slapovi i nastavili su kada sam se napokon našla zaključana u svojoj sobi. Nije mi više bilo bitno što ću zakasniti na posao ne krenem li ubrzo ni to što da bi me neko mogao čuti. Dugo sam ja šutila i gutala bol. Više nisam mogla. Zato sam plakala sve dok mi nije ponestalo suza.