Sedamnaesto poglavlje

1.5K 42 1
                                    

Leyla P. O. V.
Miris ukusne hrane širi se sve od kuhinje i preko hodnika dolazi u moju sobu. Uz osmijeh na licu, protrljam oči i budim se iz ugodnog sna. Na mom licu je blag osmijeh koji ne skidam od sinoć. Sigurna sam da sam zbog toga izazvala znatiželju kod roditelja i Rine, ali ima jedna stvar- nije me briga. Ništa mi ne može pokvariti ovaj dan! Imala sam osjećaj kao da letim negdje iznad zemlje, a opet ispod oblaka, u međuprostoru, tako da vidim baš sve, a niko ne vidi mene. Bila sam sretnija nego ikada u životu. Ipak, onaj realni dio mene se pitao da li je on bio ozbiljan. Da li je pristao na "vezu" sa mnom samo zbog sažaljenja, osjećaja dužnosti? Ipak, veći dio mene smatrao je to potpunom gluposti. Imalo je nešto u njegovom pogledu što je tjeralo moje srce da lupa brže. Radovala sam se svakom sljedećem dahu, svakoj minuti svog života jer napokon je moj život dobio smisao. Sada me samo ubijala slatka neizvjesnost, ko će napraviti prvi korak.
Kada sam se uhvatila pred ogledalom kako isprobavam već desetu haljinu po redu, udarila sam se po glavi i vratila nazad do ormara. Izvukla sam iz njega običnu ljetnu haljinu boje breskve koja se od struka pa do koljena širila i pravila lijepe svilene volane. Na lice sam stavila tek blagu šminku i bila sam spremna.
Napokon sam napustila svoju sobu,a na sred hodnika me zaustavila Korina.
"Opa, gdje si se ti tako sredila?",rekla je moja sestra, još uvijek obučena u pidžamu.
"Idem na posao.",rekla sam pretražujući svoju torbicu u nadi da ću naići na telefon. Rina se lažno zakašljala i podigla obrvu u znak neodobravanja.
"Šta?!",rekla sam i zbunjeno i pogledala svoju sestru koja me gledala sa đavoljim osmijehom na licu.
"Hajde, reci svojoj jedinoj sestri šta se desilo sinoć ispred restorana.",rekla je,a  moje je obraze oblilo crvenilo. Sva sreća ona to nije primjetila od šminke i kose koja mj je blago padala preko lica.
"Ništa se nije desilo, seka. Sad me ispričaj, kasnim.",rekla sam i sa pobjedonosnim osmijehom krenula niz hodnik.
"Samo ti daj! Sve ću ja saznati, kad-tad!",viknula je za mnom. Samo sam se nasmijala i napistila kuću. Ovaj mi dan neće pokvariti čak ni Rinini glupi komentari!
Odlučila sam da danas neću ići autom, pa sam pozvala taksi. Ubrzo se žuti automobil našao na kućnom prilazu, a ja sam njime brzo stigla na svoje odredište.
Platila sam taksisti koliko sam bila dužna i ušla u firmu visoko uzdignute glave.
"Dobar dan, gospođice.",rekao je čuvar.
"Dobar dan.",ugodno sam mu se nasmiješila i nastavila do svoje kancelarije. Pozdravila sam Melani, koja je usputno pohvalila moj izgled, i zatražila kafu, a onda otišla u svoj ured s ciljem da radim. Zaista sam imala puno posla, no to je bilo za očekivati onog trena kada sam uzela odmor i otišla s curama na more. Isplatilo se, da, no sada bih radije dubila na glavi nego računala sve te silne brojke.
"Izvolite.",rekla je Melani ubrzo nakon što sam se smjestila za stol.
"Hvala Melani.",rekla sam ljubazno. Ona mi se ugodno nasmiješila,a onda napustila moju kancelariju. Ostala sam sama zajedno s gomilom papira i lavinom misli u glavi. Otpila sam gutljaj svoje crna kafe i uzela prvu fasciklu papira. Čitala ispisane riječi i niti jedna od njih nije došla do mog mozga. U glavi mi je bio samo on. Zauzeo je svaki atom mog bića i bila sam nesposobna raditi bilo šta u šta nije uključen. Nisam bila ni svjesna da mi toliko fali dok se napokon nije vratio. Sada, sada znam da mi je on sve ove godine bio "ono nešto" što mi je nedostajalo. Moj izgubljeni komadić duše...
Nikada nisam bila hrabra osoba, i iskreno sam i sama iznenađena svojim ponašanjem sinoć. Ne znam gdje sam pronašla onu hrabrost, ali sretna sam što jesam. Svaki put kad pomislim na prošlu noć leptirići mi obuzmu stomak.
Kada se sjetim našeg "skoro poljupca" moje lice poprimi najjaču crvenu boju. Da taj pas lutalica nije naišao, naše bi se usne spojile i otkrila bih neku novu dimenziju, ali da se nije pojavio, ne bi se onako smijali. Toliko smo se smijali da nas je kasnije bolio stomak. Kada sam se vratila za stol, osmijeh sa moga lica nije spao, kao da mi je to postalo neko prirodno stanje.
Sve je to bilo divno, samo... Bojala sam se koliko je bilo stvarno. Je li on zaboravio? Ako nije, zašto mi se još ne javlja.
Ring-ring!
Telefon se oglasio, a ja sam skočila sa stolice. Popravila sam nabore svoje haljine, duboko udahnula, a onda podigla slušalicu.
"Halo?",rekla sam najljepšim glasom kojim sam mogla.
"Leyla?",neko kao da me polio kantom hladne vode kada se s druge strane začuo glas moje najbolje prijateljice, Džesike. Tužno sam otpuhnula.
"Ovo je nekako sramotno!",pomislila sam.
"Da, Džesi?",rekla sam.
"Spremi se, vodim te na kafu.",rekla je veselo.
"Ne mogu Džesi, imam puno posla. Znaš da smo tek došle i..."
"Nama isprika! Tu sam za pola sata.",rekla je ozbiljno, a onda prekinula. Spustila sam se na stolicu i zagledala i zid. Pa, ipak me se neko sjetio danas, samo to nije osoba koju sam priželjkivala.
Spremila sama stvari u torbicu i papire uredno posložila na stol. Posao ću ipak nastaviti sutra, danas mi očito ne ide.
Gledala sam na sat,a nešto je igralo u mom stomaku. Već je dva sata i trideset i pet minuta, a od Victora ni traga ni glasa. Već postajem uzmirena i ne znam šta mi je činiti.
Vrata se moje kancelarije se otvaraju bez kucanja i poput uragana ulazi Džesika.
"Nećeš vjerovati šta se desilo!",rekla je Džesi, a čak i ja, koja je poznajem godinama, nisam mogla odrediti je li izraz njenog lica užasnut ili zavidan.
"Da?",rekla sam smireno ustajući sa stolice, iako je smirenost jedina osobina koju si danas ne bih pripisala.
"Sjećaš li se one Mirande o kojoj sam ti pričala?!",rekla je lupkajući prstima po mom stolu dok sam ja tražila telefon.
"Ona odvratna plavuša koja ti ide na živce i non-stop se ulizuje šefu, o njoj misliš?",provocirala sam je. Mirandu sam srela svega par puta, ali zbog Džesikinih priča svaka od nas je ne podnosi. Kako kaže, ta žena bi prodala dušu đavolu zbog novca i autoriteta. Džesika je ne podnosi i od početka su jedna drugoj konkurencija.
"Da, baš ona!",bijesno je rekla.
"Danas je u kancelariju ušla sva sretna i obavijestila nas da je promaknuta. Ona je dobila povišicu i bolje radno mjesto, zbog čega?!",Džesika je gotovo vrištala.
"Hajde smiri se. Sigurno nije tako strašno.",potapšala sam je po leđima i zajedno smo krenule ka recepciji.
"Strašno je. Znaš li da sam sada jedina sekretarica gospodinu Arogantnom?! Pa ja ću poludjeti!",Džesika se žalila. Utihnula je tek kada smo se zaustavile na recepciji i kada je shvatila da je Melani sasvim dobro čuje.
"Melani, imam li kakvih sastanaka za danas?",pitala sam je.
"Nemate gospođice. Prvi sastanak je zakazan za sutra ujutro i to sa gospodinom Blackom.",rekla je ljubazno.
"Niko ništa nije ostavljao za mene?",pitala sam.
"Ne, svi papiri koje je vaš otac poslao su u uredu na stolu.",objasnila je. Naš razgovor je prekinuo poštan koji je u rukama nosio veliki buket crvenih ruža.
"Wow!",prozborila je Džesi.
"Koja li će sretnica ovo dobiti?",rekla je Melani očarano.
Nisam ni stigla prozboriti kada nam je prišao poštar.
"Oprostite, radi li ovdje Leyla West?",upitao nas je gospodin u plavom odijelu dok je u rukama nosio prelijep buket crvenih ruža sa zlatnim detaljima. Zagrcnula sam se na spomen svog imena. Vjerovatno sam se ukipila, što je Džesi i primjetila i gurnula me naprijed.
"Ovaj... Ja sam Weyl... ovaj Leyla, Leyla West.",promucala sam.
"Gospođice West, ovo je za vas.",rekao je i dao mi ogromni buket u ruke.
"Ja... Ovaj... Hvala Vam.",rekla sam i nježno primila bukret u ruke, kao da se radi o živom biću.
Poštar je otišao, a ja sam ostala zuriti u crvene ruže dok su me prijateljice obasipale optužujućim pogledima.
"Razgovarat ćemo.",rekla mi je Džesi značajno i buket iz mojih ruku spustila na pult. Tek tada, zlatni papiric mi je zapao za oko. Brzo sam ga uzela, i povukavši se unazad za par koraka, tajnovito ga otvorila.
Lijepo ispisanim rukopisom, meni isuviše poznatim, bilo je ispisano samo par riječi koje su natjerala da krv brže poteče mojim tijelom.

"Nadam se da se nisi predomislila.
Čekam te večeras u osam ispred tvoje kuće.

Tvoj, V."

Srce mi je kucala kao ludo dok sam čitala porukicu po ko zna koji put.
"Dobro dosta! Idemo na tu kafu, imaš mi tako mnogo za ispričati!",rekla je Džesika i povukla me za ruku prema izlazu.
"Melani, stavi cvijeće u vazu na mom stolu!",viknula sam joj.
"Naravno gospođice.",rekla je uz širok osmijeh na licu.
Tada me Džesika izvukla iz firme i zajedno smo njenim autom krenule ka restoranu. Ubrzo smo se našle za stolom u kutu,a ja sam nakon par pokušaja, neupspjelih naravno, ispričala svojoj prijateljici sve od A do Ž.

"O moj Bože!",rekla je iznenađeno.
"Da, znam.",rekla sam i prekrila sramotno svoje lice rukama.
"Otkuda tebi tolika hrabost?",rekla je uz širok osmijeh. Popila sam gutljaj svoje kisele limunade i udahnula duboko prije nego što sam se natjerala na odgovor.
"Nazovimo to čudom.",rekla sam.
"Pa, draga moja, to zbilja jeste čudo. A sada, reci mi šta je pisalo u poruci?",rekla je i namignula mi.
"Neću ti reći!",rekla sam.
"Ma daj!",izbacila je usnu glumeći tužnu facu.
"Pozvao me da se vidimo, večeras u osam sati.",rekla sam uz zagonetan osmijeh.
"Znaš li šta to znači?",rekla je uz širok osmijeh koji me plašio. Odmahnula sam glavom.
"Vrijeme je da te tvoje najbolje prijateljice srede.",rekla je veselo. Bunila sam se koliko sam mogla, ali odmah u startu sam znala da je to nemoguće. Moje prijateljice  kada nešto zacrtaju, teško ih je od toga odgovoriti. Ubrzo smo se našle u frizerskom salonu, a osim frizera nad glavom su mi brbljale moje najbolje prijateljice sa svojim ludim idejama. Ovo će biti dug dan!

Obećavam ti vječnostWhere stories live. Discover now