Peto poglavlje

2K 50 4
                                    

Leyla P. O. V.
Sjedim u kafiću pod palmom dok vjetar miluje moje lice i ispijam koktel. Gledam u more dok oko slušam pjesmu galebova i pitam se je li ovo raj.
"Nadam se da me nisi dugo čekala?",govori visoki momak plave kose i očiju lijepih i od mora. Da, definitivno je raj.
"Nisam, nisam.",rekla sam i nasmijala mu se.
"Pitao sam se, bi li pošla sa mnom na veceašnju zabavu... Kao moja djevojka.",rekao je Victor, košarkaš najljepših plavih očiju.
"Ti to mene pitašda ti budem djevojka?",rekla sam zabavljeno.
"Pa, možeš to i tako reći.",namignuo mi je i podario mi jedan od svojih zanosnih osmijeha.

"Diži se!",čujem glas koji nije Victorov. Pojusam ga dotaknuti za ruku, ali oko sebe osjetim samo prazan prostor. Okrećem se, al pred očima mi se gubi slika mora, slika koktela i plaže. Ne vidim više Vicotora.
"Zemlja zove Leylu!",i tada sam shvatila da to nije bio nepoznat glas. Pripadao je mojoj ludoj plavoj prijateljici, kraljici drame i ludih ideja.
"Dobro, Džesika. Budna sam!",rekla sam još držeći ruke preko očiju. Svjetlost mi nije prijala, a buka još manje. Za sve mogu zahvaliti svojoj prijateljici.
"Bile smo tako zabrinute za tebe kada smo čule. Jesi li dobro?",sada se negdje iz sobe čuo glas i druge najbolje prijateljice, crvenokose koja je glas razuma u našem društvu i totalni antitalenat za dečke.

Prisilila sam se da otvorim oči. Kada me svjetlost obasjala, odmah sam požalila no bilo je kasno. Ispred mene su stajala dvije zabrinute djevojke i vrtile se oko moga kreveta poput pčela. Džeskini plavi pramenovi padali su mu na lice. Odmahnula sam rukom i pokazla imda se odmaknu što su i učinile.
"Cure, dobro sam. Nije se desilo ništa strašno."rekla sam i nasmijala im se, ili sam se bar nadala da je ličilo na osmijeh.
"Kako se to dogodilo?",pitala je Lisa zabrinuto i sa svojih lica skinula crne naočale za sunce i sklonila ih u malenu torbicu crvene boje koja se super slagala sa njenim svijetom trapericama, crvenom majicom i jaknom iste boje kao hlače.
"Pa, nećete vjerovati kad čujete. Krenula sam ja tako sa večere i normalno vozila kući. Kada sam došla kapija je bila zaključana. Posto nikoga nije bilo na vidiku, otišla sam da je otvorim. To mi nije pošlo za rukom pa sam iznervirano udarila po kontrolnoj tabli. Tada se kapija počela kretati i svom je težinom prešla preko moje noge.",rekla sam, na što su one razmijenile poglede nevjerice.
"Sigurna si da se TO dogodilo?",pitala je, nesigurna u moju priču, Džesika.
"Sto posto.",rekla sam i namignula joj.

Tada je u sobu ušla Emilija i prekinula nas u razgovoru.
"Evo kafe, gospođice su tražile.",rekla je i pošla do stola gdje je brižno ostavila tacnu sa džezvom kafe i šoljicama.
"Mi ćemo sipati sebi kafu. Hvala Emilija.",rekla je brzo Džesika i ljubazno joj se nasmiješila. Tek kada su vrata bila zatvorena, počela je sa svojim tvrdnjama.
"Nešto mi tu smrdi.",rekla je prstima  lupkajući po stolu.
"Kako bilo, nisi otišla na sastanak.",rekla je Lisa i izvila usne u kosu crtu.
"Sastanak!"uzviknula sam i krenula skočiti sa kauča kada su me prijateljice zaustavile na mjestu.
"Smiri se. Sastanak je odgođen dok ne budeš bolje."obavijestila me Lisa.
"Kako vi sve to znate?",pitala sam zbunjeno.
"Tvoja mama nam je rekla. Pošto se nisi javljala na telefon, zvale smo na kućni i ona se javila i obavijestila nas o svemu.",rekla je Dzesika i sipala nam svoma kafu u šoljicu.
"Eto, ipak nećeš vidjeti Victora.",rekla je nezadovoljno Lisa.
"Da, a sve smo tako dobro smislile.",Džesika joj se pridružila u žaljenju.

"Jesam li spomenula da je on bio večeras tu i da mi je on previo nogu?",rekla sam na što su se one, malo je reći, šokirale. Džesika j prosula kafu po svojoj zelenoj haljini za posao.
"Čovječe!"rekla je čisteći mrlju i usputno me kritizirajući.
"Kako si nam to mogla prešutjeti?",rekla je Lisa.
"Ti tako nisi fer.",Džesika se bunila poput poput djeteta.
"Ispričavam se.",rekla sam sarkastično i otpila gutljaj svoje tople kafe.
"Pa hajde.",nestrpljivo će Džesika.
"Šta?"
"Pričaj nam. Zašto je bio tu? Kako ti je to pomogao? Želimo sve da znamo!"
"Pa... Bio je tu kod mog oca zbog nekih papira. Taman je naišao kada sam si ja već zgnječila prste teškom ogradom, doslovno. Došao je do mene i pitao me šta mi je. Kada sam rekla da se makne, nije me poslušao nego me unijeo u kuću i očistio mi ranu te mi previo nogu. Onda je otišao.",brzo sam govorila, izostavljajući pojedinosti kao što su moja osjećanja.
"Nešto mi fali u toj priči..",Džesika je zbunjeno rekla.
"Šta si napravila?",pitala je Lisa ozbiljno.
"Kako znaš da sam nešto napravila?",bunila sam se.
"Zato što te poznajem. Pričaj!",rekla je i završila našu raspravu.
"Možda sam mu rekla da je glupi sportaš koji ne zna šta radi. On se možda naljutio zbog toga i otišao potišteno.",rekla sam, razgledajući svuda po sobi samo ne u njih.
"Hoćeš da kažeš da si čovjeku koji ti je pomogao, a nije morao, rekla ja je glup samo jer se bavi sportom?",u nevjerici me pitala Lisa.
"Izvini frendice, ali to je bilo užasnoi tako površno.",rekla je Džesika.
"Mislite da to ne znam?",pitala sam ljutito i spustila svoju kafu na sto.
"Pa, šta činiš po tom pitanju?",pitala je Lisa uz svoj pogled pun upozorenja.
"Ništa?"
"Diži se!",naredila mi je Džesika.
"Jesi li normalna? Upravo sam ti ispričala da mi je noga povrijeđena.",branila sam se.
"Ne drami, to su samo prsti. Ustaj!",rekla je i povukla me na noge. Bol je bila još prisutna, ali daleko blaže nego prošlu noć.
"I, šta sada?",rekla sam ljutito. One njega brane nakon svega?
"Ideš se ispričati čovjeku i zahvaliti mu se što ti je pomogao.",rekla je Lisa kao da je očito.
"Pričamo o čovjeku koji me ostavio kao smeće i otsiao bez pozdrava!",naglasila sam.
"Ali ti je pomogao, a ti si ga izvrijeđala. To se ne radi. Ustaj, ideš da mu se zahvališ za pomoć!",rekla je Džesika.
"Ne mogu.",rekla sam sada već tužna zbog novonastale situacije.
"Moraš. Lisa, idi gore u njenu sobu po odjeću, ja ću srediti šminku.",rekla je i dok je Lisa trčala kroz kuću , ona je iz torbe vadila svoj nesiser na šminkom i počela.

Obećavam ti vječnostWhere stories live. Discover now