Osmo poglavlje

1.7K 42 1
                                    

Leyla P. O. V.
Oblačim teksas šorc i bijelu majicu sa volanom oko vrata. Na noge obuvam plitke starke. Kosu vežem u rep i na usne stavljam samo sjaj u crvenoj boji. Spremna sam.

Vikend je i napokon zasluženi odmor. Moje najbolje prijateljice i ja danas smo odlučile odmaknuti se od svijeta i otići na vikendivu Lisine majke. Nalazila se izvan grada, u prirodi, daleko od ljudi i buke. Osjećala sam da mi je baš to trebalo i kada su mi predložile izlet bez razmišljanja sam pristala.

Sada je devet sati, što znači da će djevojke svaki čas doći. Uzimam sa stola svoj slamanati šešir i stavljam ga na glavu pazeći na lokne koje sam jučer pred posao brižno pravila. Torbicu punu stvari, koje su bile moja dužnost da ponesem, stavljam preko ramena i krećem.

"Mama, tata, ja idem sa curama na izlet. Vraćamo se za dva dana, u nedjelju navečer. Vidimo se.",rekla sam im usputno dok sam prolazila kroz kuhinju gdje su pili jutarnju kafu.
"U redu, dušo.",rekla je mama.
"Nemoj kasniti na sastanak u ponedjeljak u sedam. Dolazi gospodin Black.",podsjetio me tata dok mu je pogled bio usmjeren na jutarnje novine.
"Svakako tata. Žurim, čujemo se.",rekla sam i čuvši trubu automobila, izjurila sam napolje.

Na prilazu me čekao malen bijeli auto koji je pripadao Lisi. Kraj nje je na suvozačevom mjestu sjedila Džesika i smijala se nečemu. Drago mi je da je njeno loše raspoloženje od prije neki dan bilo samo posljedica lošeg dana na poslu i da je prošlo.
"Ko je spreman za ludi provod?!",rekla sam veselo ušavši u auto.
"U-u!",podigle su ruke i vis i glasno navijale, a zatim prasnule u smijeh. Nedostajalo mi je ovo.
"Idemo!",veselo je dodala Lisa i pokrenula auto.

"Koliko nam treba do tamo?",bila sam znatiželjna.
"Nekih sat-dva.",rekla je ležerno Lisa.
"Oh, u redu.",rekla sam i naslonila se na sjedalo.
"Imam nešto što će nam skratiti vrijeme.",rekla je Džesika veselo i počela nešto tražiti po svojoj torbi.
"Ah, tu je.",rekla je i iz torbe izvadila USB stik.
"Šta je to?",pitala sam.
"Sve naše omiljene pjesme iz mladosti!",rekla je i pustila muziku da popravi atmosferu u autu.
"Kada to tako kažeš osjećam se staro.",rekla je Lisa.
"Pa možda zato što i jesi?",odbrusila joj je Džesika uz osmijeh.
"Hej,ja sam cura u najboljim godinama! Govori u svoje ime!",rekla joj je Lisa. Presnula sam u smijeh na njihove djetinjstve prepirke.
"Šta se ti smiješ? Ti si najstarija!",rekla je Džesika.
"Starija sam od tebe mjesec dana!",naglasila sam.
"Znaš li šta se sve može za mjesec dana? Mogu naći dečka i udati se do tada.",rekla je na što smo se sve slatko nasmijala znajući koliko je to daleko od istine.

"Kad smo već kod dečka, šta se dešava sa Victorom, Leyla?",rekla je Lisa zabavljeno. Smrknula sam se na njegovo ime.
"Ništa se ne dešava, šta bi se dešavalo? On je sada klijen naše firme i samo će to i ostati.",rekla sam ozbiljno na šta su se Džesika i Lisa pogledale u retrovizoru i odgovorile sumnjičavim "Mhm..."

Uz neobavezene teme smo nastavile put koji se ubrzo priveo kraju.
"Napokon!",rekla sam izlazeći iz auta.
"Sva sam se ukočila.",žalila se Džesika.
"Hajde cure, bitno je da smo tu.",rekla je Lisa namještajući sunčane naočale. Okrenula sam se oko sebe i sve to što vidim bilo je magično. Daleko od buke i dima fabrika, osjećala sam se slobodno poput ptice. Oko nas se protezala duga zelena livada, a na sredine je bila lijepa drvena kućica sa terasom. Na terasi su se nalazile ljuljačke i stolovi.  Skromna kuća imala je sve što je bilo potrebno. Oko livade se nalazila gusta zelena šuma, a jedino zvuk koji se čuo je zvuk prirode.
"Imaš pravo, vrijedilo je!"rekla sam i pošla kroz travu do kućice. Lisa je išla za mnom i kada smo ušle unutra, prijatno sam se iznenadila. Bilo je sve što nam je bilo potrebno. Dva žuta kauča na kojima možemo prespavati. Odmah ispred je bio drveni stol na kojem se isticalo bijelo heklanje. Sa desne strane je bila smeđa kuhinja, a sa lijeve su bila vrata za ulaz u neki drugu prostiju. Na prozorima su bile zavjese i tamni smeđi zastori. Ovo me podsjećalo na kuću neke starije gospođe, nane. Sviđalo mi se. Vrata su vodila toalet u kojem je sve bilo uređeno u plavoj boji neba.
"Ovdje je divno!",rekla je Džesika vrteći će u krug kao na ringišpilu.
"Zar ne?",uz osmijeh je upitala Lisa.
"Ako nam ovo ne popravi raspoloženje, ne znam šta hoće.",rekla sam na ulazu u sobu.
"Hajde da odmah počistimo tresu pa da tami spremo ručak.",preflouzila je Lisa na što smo se složile i počele tražiti sredstva za čišćenje. Bilo je teško, ali ne i nemoguće. Našle smo sve što nam je potrebno u jednom donjem dijelu kuhinje, vjerovali ili ne.

Brzo smo se kretale po terasi, svaka za svojim poslom. Lisa je uzela metlu, Džesika je čistila podove, a ja sam čistila roštilj koji smo donijele od kuće i pripremala hranu.
"Šta imamo?",pitala je Lisa.
"Imamo meso i povrće, tikvice, patlidžane i paprike. Napravit cu i zelenu salatu.",rekla sam uzbuđeno. Kuhanje je bio moj skriveni talent. Uživala sam pripremati razna jela, ali nikada to nisam radila. Ponekad bih za svoju dušu nešto pripremila, ali to je bilo rijetko. Imali smo Emiliju pa nije bilo ni potrebe. Često su mi roditelji govorili da nemam potrebe to da radim jer imamo ljude za to. Nisam voljela što neko mora sve raditi umjesto nas. Zbog toga se nikada nisam osjećala kao 'normalan čovjek', iako je pojam normalnog relativan i diskutabilan.
"Jedva čekam, umirem od gladi÷",zajaukala je Džesika. Tako sam se koncentrisala na spremanje hrane i potpune se iskljucilq iz njihovog razgovora. Pripremala sam meso, sjeckala povrće i uživala u osjećaju slobode koji mi je ova priroda davala. U zraku se osjetio polen umjesto smoga na kojeg sam navikla. To je zaista lijepa promjena.

"Čuješ li to nas?",Lisin glas me prenuo iz misli.
"Zamislila sam se.",rekla sam uz osmijeh.
"Je li gotovo jelo?",ubacila se Džesika.
"Da, samo da ga još serviram i stižem.",rekla sam im i one su me pričekale par minuta. Kada sam došla sa punim tanjirima ukusne hrane, počele su sa oduševljenim komentarima.
"Ovo se čini preukusno.",rekla je Lisa.
"Probajte. Idem samo po pribor.",rekla sam i otišla brzo do kuhinje. Kada sam se vratila one su već uživate jedući prstima. Nasmijala sam se i pridružila im se. Lijepo je kada s nekime možeš biti ono što jesi, bez pretvaranja i maski. Drago mi je što ih imam.

"Znate šta mi je sada palo na pamet?".rekla je Dzeiska uz osmijeh.
"Šta?",pitale smo u glas.
"Kako smo se upoznale.",rekla je i sve smo prasnule u smijeh.
"Jao,sjećate li se kako smo napele omog jadnog Maxa.",rekla je Lisa kroz smijeh.
"Jadan dečko.",dobacila sam.
"Nije mi ga žao.",rekla je Džesika. Tek kada nas je stomak zabolio od smijeha uspjele smo doći sebi.

Da, naša priča prijateljstva stvarno je bila urnebesna. Tek smo bile prvi srednje i prošlo je svega par dana kada smo se srele na hodniku. To ludo doba, niko nikoga ne zna, a svi sve ogovaraju. Ja, poznata kao najveća štreberka, bila sam maltretirana od ostale djece. Taj dan, Victora nije bilo u školi, bio je bolestan. On mi je bio jedini prijatelj i, osim toga, jedina zaštita. Baš taj čas je Max, onaj zli dečko za kojem czre lude, odlučio da obrato pažnju na mene. Došao je do mog ormarića za vrijeme odmira i počeo me zadirkivati, vući me ka pletenice i zbijati šale na moj račun. Tada, kao dobre vile, došle su Lisa i Džesika. Džesika je bila poznata navijačica i tema svih tračeva, a Lisa njena najbolja priajlejica i ona zla cura koju svi žele, ali ona ne želi nikoga. Ne znam kojim čudom su me pronašle, ali stale su u moju odbranu i uzeli me pod svoju zaštitu. Od toga smo dana nerazdvojne. Pomogle su mi da se izvučem iz svega toga i da se promijenim. Učinile su mi potpuni makeover i u školi me nisu mogli prepoznati. U moj su život, te dvuej ludače, donosile samo dobro. Zahvalna sam im na svemu i nadam se da će nase prijateljstvo stvarno trajati zauvijek.

"Znaš, niste mi isričale zašto si bila nervozna u srijedu? Je li manikir pomogao?",pitala sam ih gledajzvi u Džesiku.
"Manikir uviehk pomogne.",zamahnula je svojom plavom kosom.
"Bilo je to da je šef ponovo izbacio iz takta.",rekla je Lisa uz podsmijeh.
"Da, taj stari gad. Traži od mene nemoguće. Prije dva dana mi je tražio da njegovoj zeni kupim poklon za četrdesetu godišnjicu braka. Je li moguće to? Oni baš ništa ne mogu sami?",govorila je bijesno, na što smo Lisa i ja umirale od smijeha.
"Samo se vi smijete. Ko se zadnji smije, najslađe se smije.",rekla je mudro, pa i sama prasnula u smineh ne mogavš zadržati masku nedodirljive.

Uživale smo kao nikada do tada u zdravom razgovoru, još zdravijoj okolini i ne tako zdravoj hrani. Nisam mogla opisati koliko su mi značile. Sav stres u mjesec dana one su izbrisale za par sati smijeha. Za to služe prijatelji!

Obećavam ti vječnostWhere stories live. Discover now