Trinaesto poglavlje

1.6K 43 1
                                    

Leyla P. O. V.
"Da, mama?",pitala sam uzimajući mali gutljaj svoje jutranje kafe. Danas je za našim stolom vladala tišina sve dok me mama nije pozvala. Pogledala sam je, a izraz njenog lica djelovao je zabrinuto.
"Kćeri, kako si? Je li sve u redu?",pitala je i svojom toplom rukom prekrila moju, poput leda hladnu.
"Jesam.",rekla sam uz osmijeh koji sam bila uvjerena da djeluje prirodno.
"Djeluješ umorno. Tvoji podočnjaci su sve veći,a noćima te čujem kako u gluho doba noći tumaraš kućom kao posljedica nesanice. Hajde mila, reci svojim roditeljima sta te muči.",rekla je mama i polako svojom rukom, na kojoj je smežurana koža ispisivala uspomene, prelazila preko mojih blijedih obraza. Naslonila sam glavu na njenu ruku, kao da je to jedino toplo i sigurno mjesto na ovom svijetu. Vjerovatno je to i bilo, i tih par sekundi me utješilo i dalo mi snagu da nastavim.
"Dobro sam mama.",rekla sam uz blag osmijeh i poljubila njenu ruku.
"Znaš da mi možeš reći ako te nešto muči, zar ne?",rekla je uz tužan osmijeh na licu.
"Znam mama. Ne brini, dobro sam. U zadnje vrijeme ima puno posla u firmi, to je sve.",rekla sam, a ona mi je samo kimnula glavom, iako uz nepovjerenje u očima, i vratila se svom doručku. Omlet koji nam je Emilija jutros napravila bio je ukusan i stvarno dobar za početak dana. Ubrzo sam bila gotova, pa sam se ustala od stola u namjeri da se spremim za posao. Mama me uhvatila za ruku i uz brižan osmijeh mi pokazala da sjednem.
"Znam da bi ti odmor dobro došao. Šta misliš o odlasku na more sa Lisom i Džesikom? Ovo godine nisi išla, a topli morski zrak bi ti sigurno prijao. Uz to, njihovo te društvo uvijek raspoloži.",rekla je.
"Ali, imamo puno posla i...",pogledala sam u tatu tražeći nešto za što bi se mogla uhvatiti da se izvučem iz ovoga.
"Mama ima pravo. Pođi sa curama, malo svježeg zraka i dobre zabave nikako ti neće škoditi. Ja ću se pobrinuti za posao tih par dana.",rekao je. Razmislila sam trenutak. Pomisao na svjež jutarnji zrak, zvuk valova i sjajne sunčeve zrake me odmah privukla. Moja odluka je bila finalna kada sam shvatila, njega nema tamo.
"Mislim da je to dobra ideja. Pitat ću cure.",rekla sam.
"Super, ja sam vam već rezervisala pet dana u hotelu od ove subote. Destinacija, Hawai!",rekla je veselo.
"Ček Hawai?! Mora da se šališ. Putovanje tamo vrijedi pravo malo bogatstvo.",rekla sam iznenađeno.
"Brigu o novcu prepusti meni i tati. Ti uživaj, zabavi se i odmori.",rekla je uz širok osmijeh. Čim prošla moja začuđenost zamijenilo ju je uzbuđenje. Skočila sam i veselo zagrila roditelje, prvo mamu pa tatu, uz duge poljupce u obraz.
"Hvala vam. Hvaka vam do neba.",rekla sam veselo,"Lisa i Džesika će poludjeti kad čuju!"
Tata i mama su se smijali dok sam ja trčala u sobu da nazovem cure.

Pozvala sam ih na grupni poziv i čekala odgovore.
"Hej, šta radite?",pitala sam kada su se javile.
"Sređujem kosu, ubrzo idem na posao.",rekla je Džesika.
"Ja sam već na poslu, a ti?",pitala je Lisa.
"Da li ste slobodne sljedeću sedmicu?",pitala sam uz širok osmijeh na licu.
"Hmm, ne znam... Mogla bih uzeti godišnji, nešto se desilo?",Džesika je pitala zabrinuto.
"Meni je danas suđenje,a za sljedeću sedmicu nemam ništa isplanirano.",rekla je Lisa.
"Oh, da desilo se...."
"Jesi u redu?!",zabrinuto je pitala Džesi.
"Ne! Ultra sam sretna. Cure, pakujte se jer samo za dva dana krećemo. Hawai, evo nas, stižemo!",rekla sam na što su me dočekali njihovi uzbuđeni vrisci.
"Ne mogu vjerovati!",Lisa se smijala.
"Ni ja. Ovo kao da je san!"rekla je Džesi.
"Znam cure, nestvarno je. Uglavnom, vidjet ćemo se sutra. Moram u kupovinu krpica, a vi idete sa mnom. Ne ide se na Hawai-e svaki dan!",rekla sam veselo,"Imam drugi poziv, ljubim vas.",rekla sam i prekinula vezu.

Pogledala sam na ekran mobitela i tijelo mi se ukočilo,a uzbuđenje naglo nestalo. Samo je moje srce još uvijek jako kucalo u grudima podsjećajući me da sam još uvijek živa.
"Halo, Victore?",javila sam se.
"Kako si Leyla?",pitao je svojim prodornim glasom.
"Super, ti?",rekla sam tiho.
"Dobro sam, hvala. Zovem da te zamolim da se danas nađemo na kafi. Ponesi papire vezano za kuću i sve što trebam potpisati. Može?",pitao je užurbano.
"Važi.",rekla sam ustajući sa kreveta.
"Hvala. Čekam te za sat u kafiću kraj tvog posla, kako god da se ono zvao. Hvala ti još jednom.",rekao je i ubrzo prekinuo poziv.
Ustala sam i iz ormara izvukla obične svijetle farmerke i crnu majicu kratkih rukava sa malim natpisom u uglu majice. Pisalo je "I love you, idiot" ukrasnim bijelim slovima. Na noge sam obula bijele starke i preko navukla malu teksas jaknu. Brzo sam zgrabila torbicu sa stola i krenula prema izlazu. Morala sam otići do firme po papire i onda pravac u kafić, ako nisam željela zakasniti.

Vozila sam brzo i koncentrisala se na put, odlučivši ovaj put ne paliti radio. Sve vrijeme mi se po glavi motao njegov glas i riječi. Zašto mu je to potpisivanje papira tako važno? Očito nisam ja jedina kojoj je ova poslovna saradnja teško pala...
"Dobar dan gospođice West.",pozdravio me vratar Bob.
"Zdravo Bobe. Kako je kod kuće? Slušaju li dječaci?",pitala sam uz osmijeh. Bob je stariji od mene oar godina i u našoj firmi radi već dugo. Ima dva slatka dječaka od po dvije i tri godine koji se stalni svađaju i prepiru. Podsjećaju me na mene i moju sestru kada smo bile male.
"Dobro su svi, hvala što pitate."
"Drago mi je to čuti.",rekla sam blago, a obda požurila do svoje kancelarije po papire.
Pretražila sam sve ladice, ali kao da su propali u zemlju baš sada kada su mi trebali. Nervozno sam sjela na stolicu i rukom prošla kroz dugu puštenu kosu. Kada sam se malo smirila, još sam jednom pregledala papire i uspjela naći fasciklu, malo ispod prvih par papira o financijama na svom radnom stolu. Čudno je to kako nešto kad tražite nikad ga nema, valjda u svoj ljutnji ni ne primjetimo da smo izostavili najvažniji dio. Uzela sam brzo žutu fasciklu i krenula napolje.
"Doviđenja!"rekao je Bob.
"Vidimo se, Bobe!",rekla sam i požurila niz cestu ka kafiću "Amore". Nisam bila daleko. Ovaj put nisam željela kasniti. Ja, osoba koja nikada nekasni, zakasnila sam na svaki naš sastanak do sada. Taman sam pomislila da ću stići prije njega kada sma ga vidjela kako ulazi u bar. Htjela sam potrčati, no već je bilo kasno. Bio je u prednosti bar stotinu metara. Nastavila sam polako kada sam shvatila da opet nisam uspjela stići prije. No, dobro, bolje da on mene čeka, zar ne?

"Stigla sam."rekla sam i smjestila se na stolicu preko puta njega.
"Čekao sam te."rekao je i značajno me pogledao.
"Znam, ali već si navikao, zar ne?",rekla sam uz vragolast osmijeh. Uzvratio mi je istim osmijehom.
"Vjerujem mi, jesam. No čekanje se uvijek isplati na posljetku.",rekao je i namignuo mi. Nervozno sam rukom presla po fascikli.
"Ovdje su papiri, sve sam donijela kako si rekao.",brzo sam promijenila temu.
"Hvala ti. Ne bih te zamarao da nije hitno, znam da danas nismo planirali sastanak. Nadam se da nešto nisam prekinuo.",rekao je uz blag osmijeh na licu.
"Ništa sem mog dana za odmor.",rekla sam uz osmijeh.
"Žao mi je, nadam se da ću se kad se vratim moći ispkupiti za to nekom večerom možda."rekao je i pogledao me na kratko te spustio pogled na papire.
"Ideš negdje?",pitala sam,a grč u želucu se opet pojavio.
"Da, moram hitno u L. A.",rekao je. Nastala je neugodna tišina. Srce mi je toliko glasno kucalo da sam ga čula kako odzvanja u mojim ušima.
"Opet me ostavlja...",pomislila sam, a onda sam se sjetila da sam ja ta koja je rekla da ne želim ništa s njim i da je najbolje da se razdvojimo.
"Leyla, ja...",podigla sam ruku u znak da pretyane pričati.
"Nemoj, molim te. Potpisao si?",rekla sam uz tih jecaj. Nadala sam se da nije čuo moju slabost.
"Evo, evo... Sada ću...",rekao je i uzeo hemijsku koju sam mu ostavila na stolu.
"Mogu li te nešto pitati? Nešto što nije vezano za posao..?",rekla sam tiho gledajući kako se njegove lijepe ruke pomjeraju i za sobom ostavljaju trag tinte na papiru.
"Samo daj.",rekao je listajući papire, tražeći sljedeću praznu crtu da je popuni svojim potpisom.
"Zašto si došao tek sada?",pitala sam tiho. Njegova se ruka zaustavila, a pogled mu je pronašao moj.
"Osjetio sam da je pravo vrijeme.",rekao je gledajući me duboko u oči. Njegove lijepe plave oči kao da su imale sposobnost pročitati mi dušu. Sada sam ih zbog toga tako mrzila...
"Imao si poseban razlog?",pitala sam promuklim glasom koji nije ni ličio na mene.
"Jesam, imao sam... Jednom ću ti reći koji je to.",govorio je tiho. Naš tih razgovor činio sa tako intimnim i posebnim da sam pomislila da je možda samo moja glupa mašta, no jije to bila.
"Ponovo odlaziš, kada...?",teško sam rekla.
"Večeras.",rekao je. Nešto me u udarilo u stomak i više nisam imala daha. Glas nije izlazio iz mene,a glava me odjednom počela boljeti.
"To je lijepo.",čula sam kako izgovaram iako nisam bila svjesna svojih riječi. Zgrabila sam papire ispred njega i ustala od stola.
"Zbogom Victore.",prošaptala sam i izstrčala iz kafića sa gomilom neuredno poredanih papira u rukama. Sjela sam na klupu u parku pored i glavu spustila na koljena. Moje su suze napokon pomilovale moje lice i odnijela sa sobom neugodan bol u glavi.
Slomila sam se, ne sada, nego ondje pred njim, kada mi je rekao da odlazi i napušta me ponovo. Možda među nam ništa nije bilo. Možda neće ni biti. Ali zasto onda ovako prokleto boli?!
Jedno je sigurno, on je vidio da me slomio, vidio je to u mojoj duši koju je čitao kao otvorenu knjigu. Imao je dva izbora, ostati sa mnom, ili se nikada više ne vratiti. Bojala sam se da bi mogao izabrati ovaj drugi. To mu ne bi bio prvi put.

Obećavam ti vječnostWhere stories live. Discover now