Dvadeset i četvrto poglavlje

1.2K 36 0
                                    

Leyla P. O. V.
Znate li onaj osjećaj kada vas je strah kraja prije nego što je i stigao? Budite se i ležete sa strepnjom. Mislite si: "Kako će biti u budućnosti?". Ponovo proživljavate svaki osmijeh i suzu iz prošlosti i ne možete da zamislite ostatak života bez njih. Mislite:"Boljet će kada bude gotovo."

Tako sam se ja osjećala sada.

Zatvaram i zadnje pročitano pismo i bacam se na svoj krevet gledajući u plafon. Da, sljedeće jutro sam se vratila i pročitala pisma. Ne, nisam pitala tatu ni Victora da mi objasne i apsolutno ne znam šta dalje. Za sada sam samo znala da sam mu zbilja nedostajala kao što mi je govorio. Brinuo se, no nije mi se javio da ne bih patila. Ipak falilo mi je pola priči jer su pisma koja je tata slao bila kod Victora. Trebalo mi je objašnjenje i to hitno. No, kako doći do njega?

Dok sam tako ležala na krevetu, pogleda usmjerenog u plafon, nešto me gušilo u grlu i osjećala sam mučninu. Imala sam neki kiseo i odvatan ukus u ustima i kao da sam progutala nekog morskog ljigavca. Moja kosa bila je rasuta po jastuku, prljava i neuredna. Na licu su mi je još bilo zaostale šminke i odjeća na meni, koju sam nekada u međuvremenu promjenila u pidžamu, bila je izgužvana.
Osjećala sam se odvratno. Tek sada sam znala da ništa ne znam. Ta izreka mi je pala na pamet kada sam zatvorila i zadnje pismo napisano lijepim rukopisom. Prešla sam rukama po licu i duboko udahnula zrak prije nego što sam skočila iz kreveta. Trebalo se suočiti s vanjskim svijetom, a to definitivno nisam mogla ovakva. Sva sam pisma pokupila u kutiju i trčećim korakom pošla ka tatinom uredu. Provirila sam u sobu i shvativši da je zrak čist, brzo sam pisma ostavila na mjesto gdje sam ih i našla. Odmah nakon, ponovo sam se zaputila u svoju sobu s jednom brigom manje. Niko neće znati da sam saznala za pisma dok im to sama ne odlučim reći, tako je najbolje.

Došla sam do ormara i iz njega izvukla savršenu kombinaciju za danas. Crne trapez hlače dubokog struka, bijela košulja i crni dugi sako. Sve to uz zlatne štikle i nakit. Pun pogodak! Još crveni karmin i nokti, kao i obično, i niko neće posumnjati da mi nešto fali. Osim ako misija 'Sakrij podočnjake' ne prođe dobro... Nanijela sam šminku i završila sa spremanjem. Prije nego što sam napustila kuću, poslala sam poruku:

"Vidimo se u našem kafiću za pola sata. Bitno je!"

Ušla sam u autu i vozila se u tišini dok mi se u mozgu vrtila svaka riječ pisma. Nakon pola sata vožnje našla sam se pred kafićem u kojem sam bila bezbroj puta i gdje prave najbolju limunadu. Ušla sam u kafić skidajući usputno svoje sunčane naočale. Pogledom sam pretražila sve stolove i zastala na dvije cure. Plavuša, podignute kose i blage šminke, uvijek obučena u nekoj veseloj boji pa tako i danas. Njena zelena, poput trave, košulja isticala se u prostoriji,a ona ju je tako lijepo kombinovala uz bijele hlače. U stilu, nije joj bilo ravne. Ni crvenokosa djevojka naglašenih očiju i sa blagim karminom za usnama nije zaostajala za njom. U svojoj crnoj uskoj haljini koja joj se lijepo pokazivala svaku oblinu, zajedno za djevojkom plave kose privlačila je svu pažnju.

"Gdje ste curke?",rekla sam i zagrlila prvo Lisu, pa Džesi.
"Jao, rekla sam ti da nas tako ne zoveš. Zvuči kao: 'Gdje ste ćurke?!' ",bunila se se Džesi, dok smo se Lisa i ja smijale.
"Naručile ste i meni?",pitala sam sjedajući na stolicu pored Džesike.
"Jesmo, limunada i kafa sa šlagom, standradno.",rekla je Lisa. Nakon što su došle narudžbe, uspjela sam popiti samo jedan gutljaj kafe prije nego što su ne bombardovale pitanjima.
"Šra nije u redu?"
"Blijeda si kao zid..."
"...Plakala si?"
"Šta ti je učinio?"
"Razgovarali ste?"
Nizale su pitanja jedno za drugim, a ja sam ss uhvatila za glavu koja je prijetila da će ekspodirati. Podigla sam ruku u vis i povikala:"Dosta!"
Nastala je mrtva tišina i svd što se čulo je kafe aparat u pozadini, kao da je vrijeme stalo.
"Dobro si?",tiho je i oprezno prozborila Lisa nakon duge stanke.
"Jesam... Bit ću. Ne želim razgovor, želim odmor. Zato sam tu. Želite li sa mnom?",rekla sam presabirajući svoje misli. Da, odmor je sjajno riješenje.
"Kada? Gdje? Koliko dugo?",Džesi je postavljala pitanja na koja nisam znala odgovor.
"Šta mislite o odlasku u spa centar i prespavancu?",rekla sam,a ona se se glasno nasmijale.
"Uvijek za!",procvrkutala je Džesi sretno.
"Prespavanac kod tebe?",rekla je Lisa,a ja sam kao opareno odskočila od stolice.
"Ne!",vrisnula sam, "Kod jedne od vas!"
Lisa i Džesika razmijenile su poglede, ali više nisu prozborile ni riječi.

Obećavam ti vječnostWhere stories live. Discover now