Dvadest i treće poglavlje

1.3K 37 3
                                    

Komentari? Mnogo me zanima vaše mišljenje o svemu? Šta, po vama, Leyla treba napraviti?

Leyla P. O. V.
Plastičnom kašikom miješam svoju jutarnju kafu dok slušam kako mi Melani recitira današnji raspored.
"... I, umalo da zaboravim, zvao je gospodin Black i rekao da zakažem sastanak. Neodložno je, kaže.",rekla je i tako završila svoje izlaganje.
"Šta bi ja bez tebe?",rekla sam i osmijehnula joj se.
"Moram ti priznati, sedmica koju nisi radila bila mi je ravna paklu.",rekla sam,a ona se nasmijala.
"Sada sam tu."
"Da, nadam se da si se lijepo odmorila.",rekla sam sa osmijehom na licu.
"Naravno, svima nam je prijao odmor. Išle smo kod moje tetke Stelle. Klinke su uživale u novom okuženju sa puno novih prijatelja,a muž i ja napokon smo imali malo vremen za odmor.",rekla je, a ja nisam mogla a da se ne zapitam kada ću ja tako,s osmijehom na licu, pričati o svojoj porodici. Mendi nije mnogo starija od mene, šest godina,a već ima dvoje djece i muža, a skoro su kupili i malu porodičnu kuću. Ja sama imam Victora, ali ko zna do kada. Lijepo nam je, ne žalim se, ali fali mi sigurnosti jer smo mi ,ipak, samo u vezi.
"To je lijepo. Drago mi je da si se odmorila. Sada, u nove radne pobjede!",podigla sam kafu kao zdravicu,a zatim otpila gutljaj crnog savršenstva.
"Idem ja onda.",rekla je i nakon kratkog pozdrava ostala sam sama u kancelariji.

Danas nije bio moj dan. Možda sam ustala na lijevu nogu? Možda sam umorna? Ne znam, ali znam da cijeli dan imam taj neki čudan osjećaj u stomaku, neku strepnju, strah. Plus, na sve to, je što mi je danas haos na poslu,a odmah poslije idem se naći sa Victorom jer smo se tako dogovorili. Zato sam se odmah bacila na posao, ignorirajući bol u glavi.

Kuc- kuc

Kucanje na vratima vrati me u stvarnosti i napokon, nakon nekoliko sati rada,dignem pogled sa papira.
"Smetam li?",u kancelariju je provirila slatka plavuša, jedna od moje dvije najbolje prijateljice.
"Ti, Džesi, nikada ne smetaš.",rekla sam i glavom joj pokazalada uđe.
"Neću dužiti, obećavam, ali morala sam te malo vidjeti. Posao, Victor, vikend s roditeljima, ponestaje ti vremen za nas.",rekla je i jako me zagrlila.
"Oh, Džesi.",promrmljala sam u njenom zagrljaju.
"Znaš, išle smo jučer u šoping, Lisa i ja. Kupila sam jedne super čizmice. Nećeš vjerovati kada ih vidiš, onesvijestila sam se zbog njihove ljepote.",blistala je od sreće. Nasmijala sam se, nedostajalo mi je to.
"Sutra idemo u spa,želiš li možda s nama?",rekla je i ja sam se prvi put tog dana od srca nasmijala.
"Ne bih to propustila ni za šta na svijetu.",rekla sam,a ona je skočila od sreće.
"To mi reci!",rekla je i nasmijala se glasno, no ubrzo njen je smijeh utihnuo i zamijenio ga je ozbiljan izraz lica.
"Dobro si?",pitala je sa tugom u očima.
"Jesam, samo... Neki me čudan osjećaj proganja. Ne znam ti opisati. Kao da će se desiti nešto, nešto čudno. U glavi mi je bezbroj glupih pitanja i neke crne mjsli me obuzimaju. Odjednom mi postaje tako važno što je Victor otišao i tolike godine mi nije ni pismo poslao, ni zapitao se kako sam, a sada je tu... Mislim da će mi ekplodirati mozak.",rekla sam sve što mi je na duši i bilo mi je samo malo lakše.
"Dođi.",rekla je i povukla me u jedan od onih zagrljaja poslije kojih se osjećaš bolje.
"Bit će u redu, znaš? Vjerujem, kada bi pitala Victora, da bi ti bilo lakše. Leyla, taj te dečko voli i ništa to neće promijeniti.",rekla je i tim riječima odnijela malo moje brige koja mi je tako stezala srce da sam mislila da ću umrijeti.
"Hvala Džesi, ne znam šta bih bez tebe.",rekla sam i zagledala se duboko u njene tople plave oči pune ljubavi.
"Volim te Džesi.",rekla sam tiho.
"Volim i ja tebe Ly. Sve će biti dobro.",rekla je i tada je u moju kancelariju ušla Mendi i najavila gospodina Black.
"Ništa, onda idem ja.",najavila je Džesi i poljubila me u obraz.
"Čujemo se.",rekla sam.
"Javi mi.",rekla je s nadom da ću zapravo razgovarati s Victorom o tome što me muči, ali nisam bila tako sigurna u to.

"Slobodno!",rekla sam kada se na mojim vratima začulo kucanje i ubrzo je u prostoriju ušao proslijedi gospodin s kojim sam se rukovala. Sjeo je na stolicu, odložio svoj kaput sa strane, i krenuo sa svojim govorom. Pozorno sam ga slušala, sve dok mi nešto u njegovom izlaganju nije zasmetalo.
"Ispričavam se, g. Black, ali papri koje spominjete nisu kod mene, nego kod mog oca. Cijela arhiva je tamo.",objasnila sam mu.
"Gospođice, ti papiri su nam hitno potrebni. Potrudite se što prije doći do njih.",rekao je, a ja sam se složila uz kimanje glavom.
"Naravno, pobrinut ću se da ih nađem,a onda ću vam ih proslijediti na mail, je li to u redu?"
"Sasvim.",kimnuo je glavom i tako smo nastavili razrađivati izuzetno dobar poslovan plan, pokušavajući ga dovesti do savršenstva.

Obećavam ti vječnostWhere stories live. Discover now