Jedanaesto poglavlje

1.6K 46 7
                                    

Pišite utiske!☁
Victor P. O. V.
Sjedim na neudobnom smeđem kauču i u ruci vrtim čašu gorke tekućine. Viski, nimalo dobar za sportaše, ali tako dobar za razbistriti misli. Večeras mi je baš to trebalo. Malo je reći da mi je u glavi vladala zbrka. Imao sam osjećaj da će mi se mozak raspršiti u sitne djeliće. Moj život postao je pravi rolerkoster. Sve se dešavalo  tako brzo i neočekivano, da se nisam snašao da reagujem na pravi način.
Prvo to vraćanje u Chicago, koje mi je tako trebalo, ali me tako uništilo. Ostavio sam sve, vratio se i shvatio da više ovdje nisam dobrodošao. Još su me prihvatali fanovi i žene u restotanima su mi se ljubazno smijale i tražila autogram, ali to nije bilo ono što sam želio. Meni najvažnija osoba, nije željela da čuje za mene ni da imamo bilo kakav kontakt.
Nije, zato što sam što sam ispao gad i uništio joj najljepše godine života. Zaslužio sam ovo, ali naviđeno boli.
Možda bi, kada bi znala moju stranu priče bila manje povrijeđena, a možda bi me mrzila još i više. To jedna od onih stvari koje nikada neću saznati.

Sjećanje, noć mature

Zakopčam i zadnje dugme crnog sakoa i svečano sam spreman za maturalnu zabavu. Nije mi bilo do slavlja, imao sam osjećaj kao da će mi srce puknuti u milione komadića. Mozak kao da mi se podijelio na dva dijela. Jedan razuman dio, koji mi govori da idem pratiti svoje snove i da uspijem u životu. Drugi dio, onaj osjećani, govorio mi je da ću tako izgubiti baš sve što imam. Nisam imao puno. Novac je za mene bio misaona imenica, jer se poslovi na benzinskim pumpama nikad nisu plaćali mnogo, ali imao sam dovoljno za osnovne životne potrebe. Roditelje nisam imao, poginuli su i tada sa sobom ponijeli dio mene. Ona je bila moje sve. Ako i nju izgubim, bit ću sasvim sam.
"Spreman si?",vrata su se odškrivula i uzvirilo je lijepo lice, bistrih očiju i s velikim osmijehom na usnama.
"Skoro. Imam poteškoća sa ovim čudom?",rekao sam dok sam u rukama držao crnu kravatu lijepog satenskog materijala.
"Znala sam da nećeš znati.",rekla je zabavljeno i otvorila vrata. Kada sam je ugledao knedla mi je zapela u grlu i kravata mi je ispala iz ruke. Malena djevojčica, nevina lica i ogromna osmijeha, sada je bila prava djevojka. Na sebi je nosila haljinu sirena kroja koja je isticala svaki njen atribut. Boja leda, kakva je bila haljina, bila je kombinovana sa srebrenim nakitom i torbicom. Njeno čisto lice, sada je prekrivao sloj šminke, a usne su joj bile crvene i prizivale nedozvoljene misli u moju glavu.
"Ona ti je najbolja prijateljica, debilu!",savjest me lupila u glavu. Brzo sam podignuo kravatu sa poda, a kada sam se vrati na prvobitno mjesto, Ly je već stajala kraj mene.
"Daj da vidim.",rekla je i uzela kravatu iz mojih ruku. S njenog se lica nije sklanjao osmijeh, a ja sam želio da to potraje zauvijek. Spretno je prstima namještala kravatu dok sam je ja gledao kao svjetsko čudo. To je doista i bila, prizemna, pametna i poput vile lijepa. Opet, tako ratoborna i tvrdoglava. S njom vam nikada ne može biti dosadno.
"Idemo?",pitala je uhvatila me pod ruku.
"Svakako, madam!",rekao sam i nasmijao joj se široko. Želim joj pružiti svu sreću večeras, pa ako mora pamtiti moj odlazak, neka joj ostane u lijepom sjećanju.
Krenuli smo ka autu koje je njen tata poslao. Poštovao sam tog čoveka i dugovao mu sve. Ali, nije mi prijalo to što mi je posuđivao novac. Čak je i odjelo koje danas nosim plaćeno njegovim novcem, uz ispriku da je to poklon što maturiram. Nikada nisam želio da me neko drugi izdržava, a sada sam baš takav i postao. Moram to promijeniti, zato i idem.
"Znaš, prelijepa si večeras.",rekao sam i poljubio je u tjeme kada je glavu spustila na moje rame.
"Samo večeras?",rekla je uz kikot. Nasmijao sam se. Ta ludica, uvijek mi popravi raspoloženje.
"Mislio sam uvijek, a danas naručito.",rekao sam kroz osmijeh.
"Pa, hvala. Ti si isto danas lijep, naručito.",rekla je i zagrizla svoju crvenu usnu. Promrmljao sam nešto nerazumno, i meni i njoj, i glavu naslonio na njenu.
Vrijeme kao da je brže teklo ove noći, a to mi nikako nije odgovaralo. Samo što sam zatvorio oči uživajući u mirisu vanilije, tako uvijek miriše njena kosa, vozač je zaustavio auto i obavijestio nas da smo stigli.
Izašli smo iz auta i kroz masu ljudi otišli do izlaza, vodeći se ruku pod ruku.

Obećavam ti vječnostWhere stories live. Discover now